Novopečeni muž koji se vraća kući sa posla i zatiče ženu u suzama, dok na stolu, umesto očekivanog ručka, izmedju tanjira stoji slika sa venčanja i zlatni muški džepni sat, mora da se zapita šta je Bogu zgrešio pa da zasluži takav doček, ali je Bane imao čistu savest i nije mu palo ni na kraj pameti da bi on mogao da bude uzrok tog plača. Zagrlio je zaštitnički svoju ženu i nežno je poljubio u kosu, kao kad se teši rastuženo dete, seo pored nje i ćutao dok su joj se jecaji polako gubili u njegovim grudima. Malo posle, jedva nadjačavajući kucanje dragocenog sata, Rada je počela da priča.
’’Ovog sam se bojala još od onog dana...Branko uveličao slike sa svadbe...a na slikama nema ni Tvoje braće ni mog brata, ni ujka-Milana...i to me je rastužilo. Mima i ujka-Milan u zarobljeništvu Žika se krije od Specijalne policije, a Dragan, bio malopre i ostavio ovaj amanet-sat, i to me je ubilo do kraja’’.
’’A što da ostavi sat’’?
``Sad ćeš da čuješ’’, odgovorila je Rada, sad već bez jecaja i malo glasnije. ’’Rale’’, kaže mi, ’’ ja ovako više ne mogu. Mene je otac učio da branim kralja i otadžbinu, zato sam i otišao u vojnike, a ne da služim okupatora, da zna da mi komanduju Nemci u grobu bi se prevrnuo. Zato sam uhvatio vezu, ima jedan pukovnik što nije priznao kapitulaciju nego skuplja vojsku za otpor i ja idem da mu se priključim. Zori nisam ni rek`o, ona je za komuniste koji isto okupljaju neku vojsku ali, znam ja njih, neće oni da brane kralja i otadžbinu nego Staljina i crvenu Rusiju, i zato Tebi ostavljam očev sat, da ga čuvaš. Ako se ne vratim, da ga daš Zoranu, jednog dana kad bude mogao da razume. Za ovo samo Tebi kažem, niko drugi ne treba da zna , ni majka ni Nada ni Zora. Ako neko dodje da Ti traži sat znači da sam ga ja poslao i da me je neka grdna nevolja naterala’’.
Bane je samo još jače prigrlio Radu i ostao da ćuti. Bio mu je prvi dan na novom poslu i spremao se da joj priča kolika mu je plata i šta su mu dali da radi ali, posle ovog ako se ne vratim koje je čuo, čekao je da joj se malo razidju oblaci crnih slutnji i da proviri prvi tračak radoznalosti a onda je Rada zatresla glavom, donela lonac na sto i pomilovala svog muža pogledom punim ljubavi i zahvalnosti.
„I?“, upitala je dok mu je u tanjir sipala retku tečnost na čijoj su se površini , bez mnogo prilike da se dodirnu, nazirala retka zrna sitnog pasulja.
’’Eto’’, započeo je Bane dok je pokušavao da iseče tvrdi hleb boje čokolade, ’’ hvala Bogu i abiturijenskom kursu, sad sam računovodja, pisar, arhivar i kurir zanatske zadruge ali plata je samo jedna, nije velika, taman da preživimo. Pitao me Predsednik zadruge što se ne vratim u Banku, tamo je veća plata, a ja mu kažem da neću da radim za Nemce, i tako, on me primi, bez reči. I sve se nešto snebiva, neprijatno mu, on šuster, ja student prava, to mu dodje kao on radnik a ja gospodin, a sad će on da mi naredjuje, pa sve nekako na note. Posle se raskravio, kad je video da ja baš i ne držim do nekog svog gospodstva, fini čovek, uljudan, neko bi jedva sačekao da mi se napije gospodske krvi’’.
Te jeseni ’41. još je nešto moglo da se kupi ali su se radnje i tezge polako praznile. Pisma su, kako-tako, stizala, nekad poštom, sa tragovima policijskog uvida, nekad iz ruke u ruku, ta su bila sadržajnija, pa su se nekako hvatali konci; tako se znalo da je Dragan istovremeno pustio bradu i osvetlao ocu obraz kod Čačka, ili da je Miomir dobro, da se nemačke vlasti strogo pridržavaju Ženevske konvencije i da su suprotne vesti potpuna laž; ovom pismu, preko Crvenog krsta, sa pečatom logorske cenzure, istinitost su dovodile u pitanje namerne pravopisne greške koje Mima ni u snu ne bi napravio. Ipak, rukopis je bio njegov pa su bar znali da je živ. I Žika je bio živ i zdrav, samo se nikad nije znalo gde je. Okružni komitet ga je sprečio da ode u Partizane i naredio mu da se bavi ilegalom u Beogradu. Videli su ga samo jednom; kad su se razišli gosti sa Slave koja se i dalje slavila na Neimaru, sišao je sa tavana na kome se tog dana krio. Nije izdržao da ne vidi brata. Bane je bio zapanjen, manje Žikinim pojavljivanjem a više učešćem svoje majke i tetka-Ruže u tom skrivanju. A njemu da ne kažu ništa, kao da je dete..!
’’Ćuti Ti, ništa ne znaš’’, rekla je gospodja-Olga, ’’ samo mi treba da uvaljujem i vas dvoje. Vidiš da su ovi poludeli, streljaju sve od reda, i četnike i komuniste i Jevreje, i to ne Nemci nego ovi naši. Ako nas uhvate, stradaju samo dve žene koje su svoje proživele, vas dvoje ne stanujete ovde, vi ste mirni. Ne mogu da se brinem i za vas. Pretresali su kuću nekoliko puta ali kad Žika nije bio ovde, ko zna gde je bio, valjda su se sad umorili, nije ih bilo mesec dana, a kod Ančice su svaki drugi dan. Proklet bio dan kad se uhvatio sa tim komunistima ali naš je, moramo da ga čuvamo. Bože, da mi je neko rekao da ću JA da budem komunistički jatak...’’.
Polovinom decembra, u polumraku prohladne kujne, posle ručka, gozbe koja se sastojala od guste čorbe od geršle i kiselih krastavaca pride, Rada je oborila pogled i počela da saopštava vesti. To joj je bio običaj, vesti na prazan stomak, dobre ili loše, mogle bi njenom mužu da pokvare apetit, zato bi uvek sačekala kraj ručka.
„ Bio gospodin D.,“ rekla je. „ Nije rekao zašto, ali mora hitno da Te vidi. Samo što nije došao. Jedva sam ga ubedila da dodje posle četiri, hteo da čeka ovde“.
„Pa što ga nisi pustila, sad bismo već znali šta hoće..“.
„Jes`, pa da mi zaviruje u šerpe i posle priča Tvojoj majci šta smo jeli, a onda ona počne, kad me vidi, da kuka kako Ti se uši provide i kako su Ti obrazi k’o kašikom vadjeni”.
„ Jao“, nasmeja se Bane, „ jel’ to početak natezanja izmedju snaje i svekrve? Nemoj da si takva prema gospodinu D., on je stari prijatelj mog oca, još iz školskih dana, prava slika i prilika jednog časnog i ispravnog državnog činovnika...malko krutog u ophodjenju, što jes`, jes`, ali...“
„...ali je mnogo dosadan“, prekide ga Rada, smejući se. A onda se uozbiljila i rekla maznim glasom:
„Ma, preživela bih ja tu dosadu ali imala sam još jedan razlog, najvažniji. Nisam htela da bude ovde pa da čekam dok ne ode, da Ti nešto kažem...”. Sad joj je glas bio tih i mek, kao kad prede neki debeli mačak.
Razumeli su se oni i bez reči, od prvog dana, ali je Bane ipak sačekao, veselo podignutih obrva, kraj rečenice. “…Ono…kasni, već nedelju dana…”.
Ustao je polako i obišao sto. Ona je ustala i pošla mu u susret. Grlili su se nežno, bez reči, u polumraku prohladne kujne, pored tanjira u kojima su se sušili ostaci geršle.
Navala emocija često otkliza u patetiku, koja je smešna; Bane se od toga branio humorom, koji je jako ozbiljna stvar; i od najtežeg i od najlepšeg pravio je vic i sad je svojoj životnoj saputnici šapnuo na uvo:
„ Ako bude žensko, zvaćemo je Geršla’’.
Rada je znala da se da se iza ovih reči krije onaj zelenooki djavolak koji ju je slomio kao grančicu, tri godine ranije, pa mu je odgovorila njegovim jezikom, glasom svečanim, dostojnim katedrale:
„Gospode, hvala Ti što si, u svojoj beskrajnoj mudrosti i milosrdju, poslao na naš skromni sto ovu geršlu a ne svinjsku glavu u škembetu’’, i onda su se oboje, dugo, smejali toj šali koja je za trenutak zasenila rat, i smejali su se tako glasno da su jedva čuli zvono koje je već treći put pritiskao časni i ispravni državni činovnik, gospodin D.
Smestili su ga u bolju od dve fotelje i upalili lampu sa žućkastim abažurom. Gospodin D. je pohvalio slatko od šljiva kojim je poslužen i učtivo odbio napitak od mešavine pečenog ječma i cikorije koji se u to vreme služio kao kafa na koju je podsećao samo bojom ali je sa odobravanjem klimao glavom kad je Bane izneo iz ormana flašu a iz vitrine oveću čašu od brušenog stakla. Znalački je pomirisao rakiju, prekrstio se, sjurio ljutu tečnost, zabacivši glavu, u grlo i rekao: „ Dooobra...baš dobra“! Pažljivo je stavio čašu na sto i, dok mu je Bane ponovo sipao rakiju, rekao, gledajući Radu iskosa: „Ja se izvinjavam ali ovo su muški razgovori pa...” i posle „pa“ je značajno zastao a Bane mu je upao u reč:
„Mi nemamo tajni, gospodine D., kod nas nema muških i ženskih razgovora, možete slobodno da govorite kao da smo sami’’.
Gospodin D. se malo uspravio u fotelji i ostao tako ukočen nekoliko trenutaka, onda je ponovio malopredjašnji ritual sa ispijanjem i zabacivanjem glave, rekao Pa dobro i počeo da govori svečanim glasom, kao da je neki kralj koji čita ukaz o visokom odlikovanju:
„ Došao sam ovde po nalogu gospodina Guvernera Narodne banke koji me je ovlastio da Ti ponudim visoki položaj u njegovom kabinetu. Tvoj rad u Banci u proteklom vremenu nije prošao nezapaženo i gospodin Guverner Ti daje mogućnost da ponovo služiš našem narodu i Banci u ovim teškim vremenima. Ovaj položaj Ti daje velike privilegije i omogućuje brzo napredovanje u službi i uveren sam da znaš da se u Narodnoj banci još niko u Tvojim godinama nije popeo tako visoko’’. Tu je gospodin D. odahnuo i spustio pogled ka čaši koja je, prazna, stajala pored flaše sa rakijom. Bane je polako otvorio flašu i isto tako polako napunio čašu, pazeći da ne prospe ni kap dok mu se ruka neprimetno tresla. Polako je zatvorio flašu i pogledao Radu koja je sedela kao kip, vratio flašu na sto, upro pogled u gospodina D. i počeo da govori tihim glasom punim poštovanja i samo je Rada mogla da oseti koliko mu je od uzbudjenja stegnuto grlo.
“ Gospodine D”, rekao je, “ poznavali ste se sa mojim ocem tolike godine i sećam se da Vas je uvek pominjao kad je hteo da navede primer uzornog i časnog čoveka. Ovo što ću reći, u ovim vremenima se ne govori svakom. Pokazaću Vam da Vas cenim isto kao on time što ću svoju sudbinu staviti pod zaštitu Vaše časti. Ja ne mogu da prihvatim Vašu ponudu gospodine D. jer ne mogu da služim one koji su porobili moju zemlju. Zato Vas molim da zahvalite u moje ime gospodinu Guverneru i da za moje odbijanje nadjete izgovor koji neće da ugrozi ni moj život ni Vašu čast’’.
Uzorni i časni gospodin je bio toliko zapanjen ovakvim rečima da nije ni prineo ruku čaši iz koje se širio miris rakije. Brzo je ustao, krenuo prema vratima, promašio rukav dok mu je Bane pridržavao kaput i odjurio u noć.
Bane se vratio u sobu u kojoj je Rada još uvek sedela kao kip i uradio nešto potpuno nečuveno; istresao je u grlo onu čašu rakije koju nije popio gospodin D.
Rada je ustala sa stolice i rekla mirno, kao da se ništa nije dogodilo:
„Hajdemo u kujnu da operemo sudove, da se ne skori ona geršla“.
Onda je ona prala sudove a on ih je brisao, kao i uvek, samo što mu je ona govorila glasom mazne petogodišnje devojčice Ti si moja geršla a on je mahao krpom na nju i odvraćao Ne, Ti si MOJA geršla kao da ni njemu nije više od pet.