To što joj nikako nije polazilo za rukom da zamisli nekoga ko je drvendupast
nije je previše zabrinjavalo. Ono, jeste da joj je unosila izvesnu nervozu činjenica da joj se, ma koliko se trudila, pred očima uporno pojavljivala jedino slika Đepetovog drvenog lutka, sa, podrazumeva se, velikim drvenim nosom i donjim delom leđa takođe od drveta, što se naročito imalo podrazumevati, jer je u svim slikovnicama i u svim filmovima uredno odeven, ali je negde nazirala sasvim opravdanu slutnju da će se misterija njoj beskrajno zabavnog izraza već nekako rešiti sama od sebe, pa se i nije preterano uzrujavala.
A zatim su se pojavile ratoborne muškatle.
Muškatle ratoborne?
Moooliiim???
Nije uspevala da dođe sebi.
Mogla je u svakom trenutku da ih zamisli na stotinu različitih načina: razdragane, pokunjene, vedre, raznežene, ćutljive, brbljive, pitome, tihe, radoznale, kikotave, pritajene, ćudljive, nemirne, zamišljene, plačljive, hirovite, namćoraste, tužne, nesrećne, brzoplete, namrgođene, razigrane, kočoperne, uobražene, razmažene... Jedino joj ta ratobornost nikako nije polazila za rukom. U stvari, koliko god se trudila, muškatle bi ispadale nekako... paaa..., smešne.
E, tu je već sasvim ozbiljno počela da razmišlja o tome da se očigledno sa njenom maštom nešto čudno dogodilo - neki kvar, malecak, nadala se, ali dovoljan da stvari ne štimaju onako kako bi trebalo.
I sad, šta?
Da prosto reši da podrazumeva da muškatle mogu da budu ratoborne?
Nije dolazilo u obzir.
Da pokuša da otkloniti kvar? Kako?
Ne može se tek tako pojaviti kod nekog majstora i reći mu:
- Dobar dan. Znate, moja mašta se po svoj prilici malo raštelovala pa bih Vas molila da je pažljivo pregledate, dotegnete i dovedete u red, jednom rečju, da je vratite u prvobitno stanje.
Ono, nije da ne bi mogla da pokuša, ali kome da se obrati? Jasno je da postoje majstori najrazličitijih zanata, ali više nego opravdano je sumnjala da među njima ima i onih kojima je u opisu posla popravka mašte koja je počela da zakazuje pred najjednostavnijim izazovima.
Situacija se činila sasvim bezizlaznom i to ju je prilično deprimiralo.
A onda je jednog popodneva ušla u gradski autobus...
Uredno je za tu svrhu iskoristila prednja vrata, isto tako uredno se validirala i onda smestila na slobodno mesto - najlepše u svakom autobusu: ono sasvim napred, a sa ,,suvozačke'' strane, sa kojeg je najbolji pregled celokupne situacije na drumu i u okolini. Pažnju joj je privuklo pevanje koje je dopiralo negde odmah iza njenih leđa. Lukavo i sasvim u maniru iskusnog detektiva nije se okrenula, jer bi to bilo suviše očigledno i sasvim nepristojno, već je pokušala pevača da vidi u odrazu prozorskog stakla. Imala je sreće. Budući da se sumrak lagano hvatao duž ulice, prozor je počeo da poprima odlike ogledala, te je uspela da nazre suvonjavu ženu prosede kose uhvaćene na potiljku gumicom koja je pevušila nekakvu svoju odu Zemunu, sastavljajući na licu mesta tekst koji je sasvim dosledno pratio neku gotovo prepoznatljivu melodiju. Nakon par stanica žena je, svejednako pevajući nove i nove strofe, izašla iz autobusa i teško odgegala kroz vrevu na pokrivljenim potpeticama izanđalih cipela noseći s očiglednim naporom preširok kaput na ramenima.
Tek tada je uočila nešto neobično: na prednjim autobuskim vratima uredno je pisalo ZALZI. Izlaz? U trenutku je pomislila da joj se pričinjava, ali, ne - koliko god čitala iznova i iznova, slova su i dalje bila poslagana na isti način. Upravo je čvrsto rešila da tome ne pridaje preveliki značaj kada je ugledala mali obli automobil obučen u pulover romboidno drap-krem-belo-sivog karo dezena kako odmiče ispred autobusa. Rešila je da su joj potrebne nove naočare, jer takvi automobili jednostavno ne postoje, ili bar ne u ovom gradu koji sivilo pretpostavlja šarenilu, ali tada se na semaforu upalilo crveno svetlo koje ga je zaustavilo, autobus mu se ponovo primakao i tako je dobila priliku da ustanovi kako joj je dioptrija sasvim u redu.
Na stanici ispred Brankovog mosta, na klupi ispod nadstrešnice sedela je žena koja je u krilu držala nešto sasvim neobično što joj je, naravno, odmah privuklo pažnju. Isprva joj se učinilo da je u pitanju saksija sa nekakvom egzotičnom biljkom, sačinjenom od silnih srebrnastih kvrgavih grana što se prepliću i uvijaju jedna oko druge poput podivljalih lijana. Kada je autobus prišao bliže izgledalo je kao da je u pitanju neka sasvim modernistička skulptura kojom je umetnik veoma uspešno dočarao sklad haosa. Svideo joj se takav rasplet. A onda, pošto je autobus stao na stanici i vrata se širom otvorila, sa zaprepašćenjem je uočila da u ženinom krilu nema ničega. Šta se, kog vraga, dogodilo? Počela je da se osvrće oko sebe u blagoj panici. Srećom po njeno naprečac prilično poljuljano mentalno zdravlje, rešenje je bilo tu: na bočnom, staklenom zidu nadstrešnice neko je srebrnim sprejem iscrtao hijeroglif koji ju je doveo u zabunu.
Odahnula je i tek ovlaš zavrtela glavom, osmehujući se sa olakšanjem.
Naravno, stigla je ranije nego što je planirala i sve stoga što je bila od onih koji ne vole da kasne, pa uvek krenu na vreme. A takvima onda autobus naiđe čim stignu do stajališta, usput nema gužve i zastoja, na semaforima se kao po komandi pale zelena svetla i onda su prinuđeni da traže način da utroše višak vremena koji im se iznenada i neplanski našao na raspolaganju. Stoga se sasvim lagano popela ka Terazijama razgledajući izloge bez posebnog interesovanja. Privukla ju je samo glava lutke-manekenke koja se nudila na prodaju u jednoj radnji pred zatvaranjem. Osetila je kako baš želi da je ima i da na nju stavi neki od svojih šešira koje veoma voli mada ih nikada ne nosi, ali je razum prevladao, pa je odlučno nastavila dalje, zbog čega, naravno, i dan-danas pomalo žali.
Sela je na klupu preko puta hotela Moskva i pripalila cigaretu, ne bi li vreme do ugovorenog susreta što brže sagorelo. Gledajći nezainteresovano oko sebe, krajičkom oka je uočila neobičnu, veliku, ..., recimo - instalaciju. Nije mogla da veruje da je upravo prošla pokraj nje a da je nije primetila. I kako to da nije čula da je u gradu postavljena nova skulptura? Ustala je da je bolje osmotri i počela naglas da se smeje samoj sebi. Ono što joj je delovalo kao neobičan i zanimljiv rad nekog umetnika bilo je uredno na kalem sa točkovima namotano crevo za polivanje ulica.
Vraćala se te večeri iz grada kasno. Ponovo je prevoz naišao brzo, ponovo je našla mesto za sedenje, ovog puta u zadnjem delu zglobnog autobusa, ponovo je radoznalo upijala utiske iz okoline. I onda je primetila: displej iznad vozača pokazivao je deset minuta više nego onaj na sredini vozila. Sinulo joj je - ako bi stala u harmoniku autobusa, mogla bi istovremeno da bude i u prošlosti i u budućnosti i da se kreće kroz vreme kako god joj padne na pamet. Krajnjim naporom se oduprla porivu da ustane i skakuće tamo-'vamo kroz tu iznenada otvorenu vremesku rupu, mada ju je pomisao na tako nešto neodoljivo privlačila i veoma zabavljala.
Ali, ne. Ipak je ona žena u respektabilnim godinama, a i mašta joj, srećom, radi taman kako treba.