Objekti prosvetnih igara su konačno krenuli u škole. Roditeljima je svanulo, a su kuće ostale u tišini. Nema glasnijeg zvuka od onog koji se ne čuje, i kojim odzvanjaju prostori koje su do maločas naseljavala deca. Naročito raspuštena, ona koja preko leta zaborave da škole postoje kao takve, da će ikada opet otvorene biti, verujući da je leto ona debela roze žvaka koja može da se rastegne duže od dužine ruke i onda kao tanka, lepljiva vlas namotava na prste do beskraja.
Od pvog dana kada budu donesena kući, deca ispunjavaju zvucima svaki milimetar raspoloživog prostora. Ne obaziru se mnogo ni na prirodnu podelu ljudskog funkcionisanja na dan i noć. Zahvaljujući njima noći umeju da budu živahnije od najposkočnijeg dana. Artikulisani govor im uopšte nije potreban da bi bar dvadeset sedam sati dnevno izražavali svoje želje i zahteve. Čim progovore, to vreme se produžava za koji sat, a kada uspeju da savladaju posečan rečnik homo sapiensa, može se očekivati da se pomenuto vreme rastegne do pucanja ušiju.
Ono što se za decu najčešće vezuje su piska i vriska, na kojima bi im pozavidela svaka džungla koja drži do sebe. Horde životinja iz zooloških enciklopedija i sveta mašte, nisu u stanju ni da smisle, a kamoli savladaju takav dijapazon zvukova kojim raspolaže svako dete. Dečijim glasovnim sposobnostima treba dodati i sve ostalo što ih okružuje, a što je sposobno da zvoni, zveči, pišti, galami...uopšte, da proizvodi buke svih vrsta. Ukratko, ako dete ne plače, doziva, postavlja šesto pedeseto pitanje tog dana, ne zahteva, moli, gnjavi, bobonja tek tako i onako, onda sigurno u funkciju tutnja stavlja neki predmet oko sebe. Mada, još draža im je kombinacija sebe i predmeta.
- Dobar dan, vi ste muzička prodavnica?
- 'dan, jesmo...izvolite.
- Imate li bubnjeve?
- Svirate bubnjeve?
- Ne ja, moj sin je otkrio muzički talenat i jedino što želi su bubnjevi.
- Dobro...imamo dva modela bubnjeva...ovi su jako dobri, a ovi lošiji...
- Aha...a zašto lošiji koštaju više od dobrih?
- Zato što se brže kvare.
Naravno da ovo nije vic, malo šta što se dece tiče nije vic, nego zakasneli roditeljski smeh na sopstveni račun. Zato što u vreme dešavanja je malo toga smešno. Moj prijatelj je, prema očekivanjima, kupio lošije bubnjeve, one koji su trajali taman koliko i novootkrivene umetničke potrebe njegovog sina.
Jasno je da ne mora dete da ima ovakav iskonski muzički talenat, dovoljno je da se oko njega nađe bilo šta, čak i predmeti koji naizgled nikakve veze sa zvukom nemaju, pa da ljudsko mladunče uspe iz njih da izvuče takvu buku, kakvu ni sanjali do tada niste.
Ako se prati logika, više dece je i više galame, prosto spektar zvukova od kojih su mnogi sposobni da protrče kroz zvučni zid. Zato svi koji ikakve veze sa decom imaju, znaju da je buka druga reč za dete, a tišina...tišina je ono gde opasnost čuči. Dok čujete decu, to je dobro, čim je tiho – ne valja. Ozbiljno ne valja. To su trenuci kada sam ja obarala sve rekorde gladnih geparda, trčeći ka dečijim sobama u strahu da se neočekivana tišina ne izrodi u zvuk kakav još nisam imala u svom bogatom albumu. Jer kad se deca ne čuju, na pomolu je bar katastrofa lokalnih razmera i to tako maštovita da joj ni najluđi snovi nisu mera.
Uzmimo na primer našu mladunčad. Retki su bili trenuci kada je pored njih uspevala u naš stan da se zgura i tišina. Uvod u opasnost tišine kao takve je napravio Prestolonaslednik već u svojim rosnim, pelenama podloženim godinama. Taman je dopro do statusa mobilnog bića, kada je odlučio da tišinu uprizori jedenjem kreme za ruke. Da nisam na vreme stigla na mesto zločina, izazvana sumnjivim nedostatkom hroničnih zvukova koje je ispuštao, kutija dotične pomade bi cela stradala, što bi još dugoročnije uticalo na njegov probavni sistem i moju mentalnu ravnotežu. Trebalo mi je dva dana i pola olimpijskog bazena vode da operem konzumenta kreme opšte upotrebe. Naravno da je on taj moj trud ispratio drekom i piskom zbog koje je komšiluk već počeo da traži osobu slabijeg sluha koja bi naše dete usvojila. Što pre.
Samo koju godinu kasnije, u kratkim, sistematskim pauzama tišine, naša Princeza je fino rečeno intarzirala sto u dnevnoj sobi. Prostije interpretirano – izjela ga je glodarski profesionalno. Dok smo shvatili što ćuti, Princeza a ne sto, bilo je gotovo...sto je izbuškan s obe svoje dužine, sitnim ubodima njenih svrbećih zuba u rastu.
Kod trećeg deteta nam našeg, činilo se da smo savladali sve tišinske zamke, da su nam reakcije već konkurentne brzini gladne kobre, da nas ništa više ne može iznenaditi. Džabe. Tek taj je umeo tišinu da prošvercuje i uprizori spektakle od kojih su nam se živci kovrdžali potpisujući neopozivu kapitulaciju. Bolje i da ne se ne sećam, još nije prošlo dovoljno vremena da bi mi ti porodični skečevi postali smešni.
Doduše, ima vremena kada tišina ulazi kroz široko otvorena vrata u kuću kojom deca caruju. To je onda kada joj ta vrata bolest otvara. Tada se kuća ućuti, deci pozejtinjave oči, na obrazima procvetaju crvene tufne, usta se stisnu i ćute. Ćute tako da i tišinu strah postane. Zato su roditelji spremni da ubuduće podnesu i galamu koja može da izazove tektonske poremećaje, samo da deca opet živnu i nastave tamo gde su stala – u pravljenju džumbusa koji im je u opisu radnog mesta i postojanja.
Zato tišina prvog školskog dana, ma koliko mazila umorne roditeljske uši, u sebi ima tugu kojoj ne uspeva da se odupre ni najumorniji roditelj. Jeste da konačno može da dane dušom, dovede kućne stvari u njihov red i sled, sedne kao čovek sam sa sobom i čak svoje misli čuje, ali...nekako je gluvo. Nešto fali. Kad bi se bar neko sapleo o zaboravljenu na sred hodnika patiku, obori čašu na mačku, stupi u otvoreni sukob sa tepihom koji ga namerno sapliće, urlikne u svojoj sobi kao da smak sveta najavljuje, sedne na sestru, pojača televizor tako da može da ga čuje i susedni kontinent...nešto, bar neki domaći zvučić krhanja vasione...da nije dosadno.