Asasin Ali kao metafora pobjede nad društvenim opsjenama

Tvrđava Alamut

U davna vremena, u velikom arapskom carstvu, živješe tri  druga.  Upoznali su se kao studenti na islamskom učilištu  u Nišapuru, a zbližili u burnim noćnim lumpovanjima, koja su, eto, do današnjih dana ostala zaštitni znak studentskog života širom svijeta.   

Nakon jedne takve noći među njima je sklopljen pakt o vječnom prijateljstvu - onaj ko od njih bude prvi uspio u životu pomoći će ostalima.
Jedan od ta tri prijatelja bio je Omar Hajam, čuveni pjesnik, astronom i matematičar. Drugi, a zapravo prvi koji je stekao slavu i moć i postao veliki vezir,  bio je Abdula Kasem, znan kao Nizam ul Mulk. Treći prijatelj se zvao Hasan Sabah, ali ga je istorija zapamtila kao Starca sa Planine ...

Nezaboravivši na stari pakt, Nizam ul Mulk poziva  svoje prijatelje  i  nudi im položaje na dvoru. Hajam je odbio da učestvuje u vlasti i umjesto toga  zatražio je sredstva za svoja astronomska istraživanja. Dobio je i novac i opservatoriju. Hasan je, naprotiv, objeručke prihvatio učešće u politici ... i uskoro se našao upleten u dvorske intrige u pokušaju da postane vezir umjesto vezira. Međutim, namjere su mu osujećene, i sigurno bi na onaj svijet otišao sa glavom pod ruku da se Hajam nije založio kod sultana za njegovo pomilovanje.
Bježeći pred vezirovim ubicama, sa malom grupom slijedbenika, lutao je carstvom dok najzad nije stigao do planinskog lanca Elburs na južnoj obali Kaspijskog mora. Visoko međ' njegovim strmim liticama, klisurom i šančevima odsječena od ostatka svijeta, nalazila se tvrđava Alamut. Neosvojiva! Bar ne na silu.

Lukavi Hasan ponudio je zapovjedniku tvrđave 5000 zlatnika za onoliko zemljišta koliko se može zahvatiti kožom odranog bivola. Nakon što je lakomisleni starješina pristao na ponudu, Hasan je izvukao oštar nož i  isjekao kožu na tanke trake koje je sastavio i njima opasao zidine tvrđave.  Tvrđava je bila njegova. Nesuđeni vezir  najzad je mogao da odahne od bježanja pred progoniteljima.
I ne samo to, u svom novom skloništu  počeo je da sprema protivudar kakav svijet još nije vidio. U zasebnom, izolovanom dijelu tvrđave, napravio je naročite  odaje, ne štedeći na enterijeru.
Mozaici, arabeske, ukrasno drveće, rajske ptice, fontane ... sve je to bilo tu da dočara prizore samog raja.
Uskoro, Hasan je počeo da regrutuje najsnažnije i najvještije mladiće iz cijelog carstva. U Alamatu oni su prolazili kroz žestoku obuku koja je od njih trebala da napravi prave komandose srednjeg vijeka. Na kraju obuke,  priređivana im je posebna gozba na kojoj su, pored ostalih ostalih slastica, služeni kolačima izdašno nafilovanim hašišom. Kad bi mladići najzad klonuli omamljeni od silne droge, Hasanove sluge bi ih prenosile u novoizgrađeni  Paradiso Centar. Tamo su ih, uz milovanja, budile predivne djevojke ...  i mega žurka bi počela ... na kraju su ponovo  bili ponuđeni onim istim kolačima  ... a sutradan kad bi se probudili na ovom svijetu, samo su mislili o tamnošnjim scenama silnog uživanja. Hasan bi im tad objašnjavao da su to tek vizije raja, ali  da je pravi raj stvaran, još raskošniji i uzbudljiviji, i da ih  čeka ako poginu služeći Alahu. A služiti Alahu znači izvršavati zadatke koje im on, Hasan, zada lično.
Naravno, svi do jednog su jedva čekali da neustrašivo pohrle u smrt, ne bi li se ponovo našli u rajskim odajama. I era terora je započela, a njena prva žrtva bio je vezir Nizam ul Mulk.

Sam Hasan nije nikad napuštao Alamut. Vremenom je stekao nadimak, koji je ulivao strah i jezu naširoko po Orijentu - Starac sa Planine. Njegovi nezaustavljivi ratnici  su nazvani hašašini ... asaseni ... ubice.

I tu završavamo prvi dio bloga koga čini  ovaj stilizovani i manje-više vjerodostojni prikaz nekih istorijskih dešavanja,  a na koji se nadovezujemo sa pričom Viktora Peljevina - Asasin (iz zbirke P5).
U ovoj priči, koja se stilom, odnosno odsustvom nadrealnih i tipično peljevinskih pomjerenih momenata, razlikuje od ostalih iz zbirke, pisac opisuje povijest mladića Alija koji kao siroče dospjeva u Alamut. Gospodar zamka ovdje se zove Alaudin, no sve ostalo je manje više isto. Nakon dugogodišnje obuke i treninga, Ali se, najzad, naćopao haš'ša i obreo u "raju". Uskoro, nadahnut Alaudinovim kazivanjima o Alahu, a naročito isceniranim vizijama  samog raja, odlazi u samoubilačku akciju.
Međutim, što zbog svoje snalažljivosti, što zbog spleta okolnosti, ostaje živ nakon izvršenog zadatka (atentat na komandanta Latina). Njegov povratak u Alamut bio je veliko iznenađenje za  Alaudina, naime - nikad se, do tada, ni jedan asasin nije  živ izvukao iz misije.
Kao nagradu Ali  dobija priliku da ponovno obiđe rajske vrte. Ovaj put, oslobođen šoka prvog utiska,  počinje pažljivije da posmatra tamnošnje detalje. Primjećuje da neke djevojke nisu baš u cvijetu mladosti, nazire prisustvo bora ispod njihove šminke, primjećuje i da je  jedna djevojka (hurija) prestrašena, uočava neznatna oštećenja na malteru odaja ... Druga posjeta raju bila je mnogo manje fascinantna.
Svoja zapažanja povjerava Alaudinu, koji ga ubjeđuje da mu pravi raj nikad neće dosaditi.
Slijedi naredna misija, iz koje, gle čuda, Ali ponovo izvlači živu glavu. Alaudinovi pokušaji da mu  retorički dočara ono što Alah od njega očekuje i šta s njim namjerava, postaju sve neubjedljiviji.
Treća posjeta rajskim odajama na njega ne ostavlja nikakav utisak. Štaviše, uskoro otkriva da se te odaje, kao i  harem,  nalaze u samoj tvrđavi, kao i da tu raste i konoplja od kojih se spravljaju omamljujući melemi.
Ne gubeći vrijeme, bježi kroz kapiju, niz planinu, ka rijeci ...
"Ako to bude Alahova volja, dospjeću u raj i bez vodiča. A ako to ne bude htio, zar onda iko od ljudi može da mi pomogne?"


P.S. Da li je koprena naših svjetonazorskih zabluda zaista toliko "debela", da u figurativnom smislu, njeno eliminisanje zahtjeva da (dva puta) za dlaku izbjegnemo smrt?

Koliko li ih je samo poginulo još na prvoj krivini ...