Došlo je ono vreme kada te je sramota što druge nije sramota. Da drugi ne bi videli da se stidiš, možda baš zbog njih, stidiš se nekako sam sa sobom, u samoći. Da niko ne vidi i ne sazna.
Svi mi koji smo se decenijama petljali oko Konstantina sa iskrenom nadom da će 2013. biti godina kada će Nišlije moći da inkasiraju dobar novac zbog činjenice da je Vojskovođa, car i svetac rođen u njemu, ne možemo a da se nekako ne osetimo poraženo na kraju ove Ediktovske godine. Ja bar jedva čekam da prođe i nestane na đubrištu istorije.
Cele godine sam, umesto turista koji bazaju gradom u grupama, gledao gradonačelnika koji NI JEDNOM nije bio domaćin u svom gradu. Gledao sam kako se bespogovorno,čini mi se, izvršavaju želje Raleta Pavlovića kao da je sveta krava.
Ispostavilo se da su ljudi 1913. godine bili bolji - ostavili su lep spomenik napravljen od novca viđenih ljudi grada Niša i episkopa niškog Dositeja. Posle ove 2013. imaćemo 17 česama a spomenik Konstantinu, čije rešenje je izabrano na konkursu daleke 2004, biće postavljen na Viminacijumu.
Dovoljno sam mator da pamtim vreme Slobodana Miloševića, vreme prokazano kao nedemokratsko. Vreme kada se znalo ko je opozicija i kada jedan dobar dramski pisac ni u kom slučaju nije mogao da kreira politiku jedne kakve-takve ali države.
Nikada nije bilo ovoliko sirovo surovo silovanje zdravog razuma kao što se ove godine čini sa konkursima, budžetom predstava ili tumačenjem zakona.
Uvukli smo glavu u ramena i čekamo da prestanu packe koje nam udaraju moćniji, veći, uticajniji... Ćutimo kao da smo zaliveni i tek tu i tamo sebi damo oduška u nekom komentaru, zaštićeni lažnim imenom.
Sramota nas je pomalo i zbog nas samih, ovakvih kakvi jesmo.
Sada je već potpuno jasno da smo zaludu čekali 2013. kao godinu spasa, jer nama nema spasa od nas samih.