Na nagovor Predragog B menjam tekst ovog bloga.
Zelim da ovo bude konstruktivan predlog kako pristupiti resavanju nekih problema. Za one koji me ne poznaju i lakseg razumevanja motiva u koje javnost cesto sumnja zelim prvo da vam kazem da ja imam sina sa Cri du chat sindromom.I da zivimo u neuporedivo bogatijoj zemlji nego sto je Srbija. Ona obezbedjuje vrlo malo, cak neki kazu podjednako koliko i Srbija - jednom mesecno sat vrema logopeda, sat vremena fizioterapeuta, sat vremena defektologa. Imamo oko 500 funti socijalne pomoci. Moj sin ima skoro 4 godine, ne hoda, ne moze da stoji, ne govori, jede samo pasiranu hranu, a tecnost pije sa zgusnjivacem. Ide 4 sata dnevno u specijalnu skolu. Imamo dadilju koja zivi sa nama koju sami placamo od novca koji zaradjujemo. Hvala bogu, pa mozemo. i srecni smo. Trudimo se da budemo konstruktivni.
Ne postoji veliki tata koji ce resiti sve nase probleme. Sasvim je razumljivo da drzava vise novca odvaja za lecenje raka. On je ucestaliji.
Charity nije milostinja. To je nacin da se problem resi u slucajevima kad se ne uklapa u postojeci sistem. Zavisi od entuzijazma pojedinaca koje problem direktno pogadja i onih koji znaju sta je drustvena odgovornost i zele da pomognu. Primera radi, Diabetes UK, charity tezak par milijardi funti itekako ima uticaja na odluke u drzavnom vrhu.
Dakle, ovako:
http://criduchat.org.uk
I ovako: