NIije teško zaključiti da je relativizacija dobra i zla, kao dominantna filozofska misao od antike do Spinoze, sa izuzetkom Kanta, postepeno prerasla u prihvatanje zla kao kosmičke nužnosti i zamajca istorije, pa do otvorenog veličanja zla kod Ničea.... ako je filozofija bistro oko sveta i so ljudske misli, onda i sami vidite u kakvom svetu živimo.
-Novija filozofska misao, počev od humanizma i renesanse, već kroz dela Bekona pokušava da odvoji moralno od religioznog. To nije bilo baš tako jednostavno. Samjuel Klark, kritikujući nominaliste, Loka i Hobsa, tvrdi da u priodi postoji razlika između dobra i zla pre svakog zakonodavstva, kako novozavetnog, tako i građanskog. Prema Klarku do odgovora šta je dobro i moralno, a šta zlo, dolazi se saznanjem, koje se pretvara u volju. Međutim, kad je uočio da moralno više pripada teorijskoj, a zlo praktičnoj sferi, poseže za argumentima otkrovenja Božje volje i time opovrgava sam sebe i vraća se metafizičkoj etici. Hjum uvodi subjektivno-psihološki metod sagledavanja zla i kaže da je zločin za um samo niz motiva, misli i postupaka, a osećanje ga karakteriše kao moralno zlo. Helvecije u delu « De l Esprit» tvrdi da je čovek proizvod njegovog odgoja i da se njegovo postupanje uvek kreće u pravcu manjeg otpora. Naturalizam je u delima Spinoze i sledbenika dao svoj obol shvatanju zla. Spinoza uči potonje genracije da je, sa stanovišta pojedinačnog bića, «dobro» sve ono što uvećava njegovu snagu i životnu punoću, «zlo» je ono što ih slabi i umanjuje, a za univezalno stanovište potpuno su irelevantna sudbinska pitanja pojedinačnog bića, čiji se život kreće između dva pola samoodržavanja i samopropadanja.Umesto jednog čoveka kome ne uspeva samoodržanje postoje drugi kojima uspeva. Imanuel Kant pravi kopernikanski obrt u etici kad tvrdi da moralni zakoni ne nastaju iz prethodnog pojma ili iskustva dobra i zla, nego su dobro i zlo moralnim zakonom određeni, a on je kategorički imerativ, koji nije izvodiv ni iz čega i tu se Kant vraća metafizici moralnog kao kod Platona ili Tome Akvinskog. U Hegelovoj dijalektici zlo postaje forma u kojoj se ispoljava pokretna snaga istorije. Rđave strasti, lakomost i vlastoljubivost pretvaraju se u poluge istorijskog razvitka, jer izazivaju pobune koje vode ka novom napretku. Za Šelinga, koji je sistematizovao sve prethodne torije, zlo je kosmička snaga i čin slobode. Prema njegovom shvatanju nužnost zla u čoveku proizlazi iz nesvesne volje, a svaka čovekova radnja je određena uzrocima koji se nalaze u prošlom vremenu i koji pri njenom izvršenju nisu više u čovekovoj moći. Ne možemo, a da ne spomenemo Šopenhauera. Filozofi pre njega su sve stvarno videli kao umno, a Šopenhauer u stvarnosti sagledava samo strašnu bezumnost i kaže: dogma o praroditeljskom grehu nije ništa drugo do mitski izraz istine da je u krajnjoj osnovi sva krivica za zlo postavljena samim postojanjem. Preskočićemo gledišta eudajamonizma, utilitarizma i darvinizma, ne samo zbog nedostatka vremena, već i zato što ništa bitno novo u razmatranju porekla zla nisu doneli, i završimo sa Ničeom. Po njemu put kojim čovek treba da ide nije put ka sreći već put ka moći, a nasilnički samoživi interesi moraju nadvladati ljubav prema bližnjem kao prezrenu i dekadentnu. Niče svoje učenje izopačava u veličanje zla, koje mu ne izgleda kao nešto od prirode dato, protiv čega se treba boriti, već naprotiv, kao ono što treba tražiti i na sve načine pojačavati, jer kako kaže njegov Zaratustra: «...videti da se pati, to godi, učiniti da se pati – još više!» Ni jedan mislilac pre Ničea nije ljudima nametnuo etiku večnosti pakla na zemlji kao najvišu životnu radost. Nije teško zaključiti da je relativizacija dobra i zla, kao dominantna filozofska misao od antike do Spinoze, sa izuzetkom Kanta, postepeno prerasla u prihvatanje zla kao kosmičke nužnosti i zamajca istorije, pa do otvorenog veličanja zla kod Ničea.
Gospodine O Konor, ako je filozofija bistro oko sveta i so ljudske misli, onda i sami vidite u kakvom svetu živimo.-
Dr Teodor Litovic je završio svoje izlaganje. Dok je govorio ja sam i zaboravio šta sam hteo da ga pitam, jer toliko je bio ubedljiv da mi se činilo jasnim sve što se dogodilo u Vestroudu. Ipak, posle kraće pauze upitao sam:
-Profesore, upravo pišem o jednom slučaju neshvatljivog zločina od pre sedamanaest godina u Vestroudu, Severna Dakota...- Litovic me je žustro prekinuo.
-Gospodine Patrik, svaki zločin je i neshvatljiv i shvatljiv, zavisi iz kog ugla ga posmatrate. Zajedno smo prešli velik deo puta od Aristotela do Ničea, dalje morate sami- rekao je, a njegovo lice je ponovo poprimilo izraz sveca sa srednjovekovnih ikona.
Nije mi preostalo ništa drugo sem da mu se zahvalim. To sam i učinio.
Posle razgovora sa Litovicem, vratio sam se u hotel. Nisam bio raspoložen za reprizu izlaska sa Larijem od prethodne večeri. Pozvao sam Džejn. Kaže da je usamljena. Dugo smo razgovarali. Do kasno u noć sam razmišljao o profesorovoj briljantnoj analizi teološke i filozofske misli o dobru i zlu. Imao sam osećaj da je ostao nedorečen. U polusnu sam zaključio da još jednom moram pokušati da ga privolim na razgovor o Vestroudu, jer stari Svetac nešto krije. Tokom noći sam se više puta budio. Sanjao sam kako Toma Akvinski vitla sabljom iznad golog Aristotelovog vrata, dok ih Niče i Zaratustra gledaju i u glas dovikuju SvetomTomi «Seci, šta čekaš! Neka se taj antik i sam uveri da je zlo dobro, a patnja lepa!»
Već oko deset narednog dana sedeo sam u jednoj od kancelarija službe za odnose sa javnošću u ogromnoj zgradi Pentagona. Objasnio sam da pišem knjigu o pilotima veteranima Korejskog rata i da bih rado razgovarao sa pukovnikom Kuperom, ukoliko je to moguće. Posle dužeg čekanja primio me je major u plavoj uniformi Vazduhoplovnih snaga i objasnio da Armija SAD podržava moje napore, ali da mi nažalost ne može pomoći, jer je pukovnik Kuper poginuo u Vijetnamu 1968. godine. Na moju molbu da mi pomogne da stupim u kontakt sa njegovom suprugom, odgovorio je da to nije u njegovoj nadležnosti, ali da u imeniku Vašingtona D.C. mogu sam potražiti broj Pamele Kuper. Tako sam i učinio. Posle kraćeg razgovora gospođa Pamela, supruga pokojnog pukovnika, prihvatila je da je posetim u njenoj kući u Arlingtonu tačno u sedamnaest časova. Imao sam dovoljno vremena da odem do biblioteke u Džordžtaunu. Profesor Litovic nije bio za svojim stolom.
U sedamnaest časova krupna crnkinja mi je otvorila vrata kuće u Nelson Stritu na broju 412, a u prostranom salonu već me je čekala visoka i snažna, ali istovremeno i vitka i zašto ne reći, još uvek lepa i vitalna žena. Na prvi pogled videlo se da je Pamela Kuper pravi primer Amerikanke kakve su danas, nažalost, veoma retke. Kao supruge uvek siguran oslonac ambnicioznom muževima, pažljive majke bar troje-četvero dece, domaćice koje o svemu brinu, u društvu uvek nasmejame i lepe. Amerika za svoj procvat i prestiž duguje više ženama poput Pamele, stubovima američke porodice, a time i države, nego svim njenim predsednicima do danas.
Gospođa Kuper se već na početku razgovora ogradila da ona malo ili gotovo ništa ne zna o aktivnostima svog pokojnog muža u službi, te ukoliko sam od nje očekivao tu vrstu informacija, onda me mora razočarati. Uverio sam je da moja knjiga nije stručne prirode, već joj je cilj da odnos prema veteranima Korejskog rata, uporedi sa odnosom američke javnosti prema veteranima Vijetnamskog rata, te će mi svaka informacija iz tog vremena biti dragocena.
Odmerenim rečima, ali ne bez emocija, Pamela Kuper mi je u pola sata oslikala ključne tačke iz zajedničkog života nje i Aleksa Kupera. Upoznali su se dok je Aleks studirao na Vest Pointu. Venčali su se 1949.godine, a već naredne godine Aleks je sa svojom eskadrilom upućen u Južnu Koreju kao podrška kopnenim snagama generala Daglasa MekArtura. Povremeno je dolazio kući na kraće odmore. O Aleksovom ratovanju u Koreji zna samo toliko, a i to je čula od njegovih kolega pilota, da je poručnik Aleks Kuper bio prvi amirički pilot-lovac koji je u direktnom vazdušnom okršaju oborio novi ruski borbeni avion MIG-15. Možda se Aleks zato iz rata vratio samouveren i bez ožiljaka, iako kažu da je taj rat završio bez pobednika i poraženih. Koliko je njoj poznato, nikakve traume iz rata nisu pratile ni Aleksa ni njegove drugove, a koje je ona sve od reda dobro poznavala. Godinu dana posle povratka iz Koreje, Aleks je prekomandovan u Zapadnu Nemačku, gde su ostali šest godina, a zatim u Vašington. Za razliku od Koreje, gde je boravio gotovo neprekidno, u Vijetnam je odlazio samo na kraće misije. Poslednji put krajem februara 1968.godine, a poginuo je 16.marta iste godine. Prst sudbine je hteo da pogine na kopnu u oblasti Kuang Ngaj u Južnom Vijetnamu, a ne u vazduhu kao pilot.
Na kraju razgovora gospođa Kuper mi je pokazala fotografije Alekovih i njenih petero dece i brojnih unučića koji će se svi, kako i svake godine, na Dan zahvalnosti okupiti u roditeljskoj kući u Arlingtonu.
..............
Ilustracije: Šandor Šlajf