Weird Shit: BESKONAČNA PAUZA U VREMENU

Parmenid

"Prije stvaranja nije postojalo vrijeme." - Sv.Avgustin

Da li je, u tom slučaju, "prije" adekvatna riječ?
Da li vrijeme uopšte postoji?
Ustvari, šta je vrijeme?

Evo šta o tome kaže Džuljian Barbour, britanski fizičar, zastupnik teorije o fizici bez vremena - "Pokušate li uhvatiti vrijeme uvijek će vam iskliznuti iz ruka. Ljudi su sigurni da vrijeme postoji, no ne mogu ga uhvatiti. Smatram da je to tako jer vrijeme uopšte ne postoji."

Priznajem, ovo zvuči prilično sumanuto. Nama je (gotovo) nemoguće zamisliti svijet bez vremena. Vrijeme je (uz prostor) fundamentalni okvir  našeg doživljaja svijeta. Koncept u kojem po difoltu funkcionišemo, kroz koji sagledavamo i odvijamo sopstveno postojanje.

No, kako je savremena fizika već narušila neka naša vjekovna "zdravorazumska" viđenja  prirodnih zakona, tako, posljednjih decenija nagriza i sam pojam VREMENA.
Prvi ozbiljniji udarac neupitnosti intuitivnog koncepta vremena zadaje Ajnštajnova teorija relativiteta, koja je  vrijeme od apsolutne svesvemirske dimenzije/konstante  svela na veličinu zavisnu od krajnje "prizemnih" faktora kao što su brzina i gravitacija.
Sredinom 60-tih godina prošlog vijeka, u pokušaju da ujedine relativnost sa kvantnom mehanikom, Džon Viler i Brajs De Vit dolaze do jednačine koja je trebala da opiše kompletnu vaseljenu. Ono što je kod Viler-De Brajsove jednačine  najbizarnije je to što ona uopšte  ne sadržava vrijeme !? Po njoj se sve u vasioni  odvija van vremenskog toka, koji ustvari i ne postoji. Iako nije dovela do konačnog rješenja u objedinjavanju relativističke i kvantne teorije, Viler-De Brajsove jednačina je izazvala prilične kontroverze i podjele u naučnoj javnosti. Ona se kosila sa našim svakodnevnim iskustvom u kome se sve, pa i mi sami, kreće u vremenu. Mi ne možemo da detektujemo samo vrijeme, ali smo svjesni njegovog protoka na osnovu naše svijesti, odnosno sjećanja o predhodnim trenucima.

Na jednom mjestu u nekom svom tekstu (ne sjećam se kojem) Viktor Peljevin nabacuje ideju da je svo naše pamćenje samo psihički  sadržaj kojeg, svakog jutra, stičemo prilikom buđenja, odnosno, da nije zasnovano na nikakvoj realnoj prošlosti, već predstavlja puki mentalni implant. Već jednom ga stekavši, mi ne bi bili u stanju da uočimo da to sjećanje nije nastalo "prirodnim" putem (Matrix efekt).

U stvarnosti, mi  u svakom trenutku "dobijamo" sjećanje kojim stičemo predstavu o predhodnim trenutcima koji zapravo ne postoje. Postoji samo SADA. Ustvari, postoji nebrojeno mnogo SADA, kao zasebnih potpunih cijelina. I sva ta SADA postoje odjednom.

U Borhesovoj priči Funes ili pamćenje, indijancu Funesu, obdarenom (ili pak prokletom) apsolutnim pamćenjem, pas koji prelazi ulicu u 14:05 niji isti pas na drugoj strani ulice u 14:06. Za njega oni čak imaju i različita imena. Otprilike to je metafora koju Barbour koristi za opisivanje svijeta bezbrojnih SADA.

Kao posmatrači, mi ne samo da utičemo na objekat našeg posmatranja, kako to već objašnjava kvantna fizika, već svojim prisustvom u svijetu mi suštinski zakrivljujemo i oblikujemo njegovu pojavnost.
Svijet postoji jer je uočen. Hipoteza o postojanju svijetova izvan svijesti će zauvijek ostati neprovjerena.
Vrijeme je ključna specifičnost našeg doživljavanja postojanja, a njegova ključna specifičnost je strijela vremena. Međutim, strijela vremena ne proizlazi  nužno iz fizičkih zakona. Ona ne uslovaljava ono što opažamo, već slijedi iz onoga šta opažamo. Strijela vremena je karakteristična za naš opis vremena, baš kao što je centralna prespektiva karakteristična za naše čulo vida. Nothing more ...

Barbourov koncept skupa svih SADA koje egzistiraju odjednom, kao i  tok naše svijesti kroz taj skup, neodoljivo me podsjeća na koncept o apsolutnom vremenu. Pošto smo o njemu ranije već govorili u par navrata, malo ću se isponavljati u vezi sopstvene mi vizije apsolutnog vremena:

Apolutno vrijeme je  četvorodimenzionalni  prostor u čiju 4. dimenziju je preslikana vremenska dimenzija iz relativističkog prostoro-vremena. Odnosno -  vrijeme kakvog ga mi vidimo više ne postoji. U apsolutnom vremenu ne postoji ni prošlost, ni budućnost, ni sadašnjost, već su u njemu svi događaji prisutni u svojoj cjelosti. Kao da film ne gledate scenu po scenu, frejm po frejm, već sav i odjednom. Svi naši sukcesivni pokreti iz linearno protočnog vremena tamo su stopljeni u jedno neprekidno 4D tijelo. Ali ne samo naši već i položaji svih predmeta, objekata, planeta, bića, sudbina. Svi oni tvore te "stopljene" (četvorodimenzionalne) oblike u vremenskom kontinumu.
Iluzija protičućeg vremena  nastaje iz apsolutnog vremena tako što tekući trenutak kao opna  prelazi preko tog 4D prostora praveći sa njim niz neprestanih 3D presjeka. Ta opna tekućeg trenutka nije ništa drugo do horizont naše svijesti.

Svaki od tih nastalih 3D presjeka ustvari predstavlja sliku ovog našeg svakodnevnog svijeta, u kom i mi sami postojimo kao 3D "odsječnici" nekog većeg JA.

Reklo bi se da ako naše 4D tijelo postoji u potpunosti formirano u apsolutnom vremenu onda je naš život sasvim predodređen. Potrebno je samo da ga opna tekućeg trenutka preskenira od početka do kraja.
Međutim, naš 4D oblik nije homogeno kontinualno tijelo, već nepojmljivo razgranato stablo paralelnih tokova - džinovski fraktalni snop svih mogućih istorija, koje se neprestano račvaju.

Hmm, kako li to zaista funkcioniše? Pa, kako to reče sam Barbous - da bi shvatili vrijeme potrebno nam je dublje razumjevanje svjesnosti.

 P.S. Ovaj blog je inspirisan tekstom Ponovno Rađanje Vremena iz posljednjeg broja Politikinog Zabavnika.