Ovo je tekst koji sam napisala 2009. godine i zbog njega najebala. Bio je i ovde na blogu, te 2009, ali je izbrisan. Ponovo ga objavljujem jer vidim da je posle pet godina ipak postao aktuelan, te da je maca dosla na vratanca.
Kako je vlast ozakonila radioaktivno djubrivo za njive od 10.000 bekerela iako se preko 3.000 ne sme odlagati u životnu sredinu
Jednom, davno, živeo je kralj Mida, koji je sve što dotakne pretvarao u zlato i zbog toga bio vrlo nesrećan. Mnogo godina kasnije, u mesecu maju 2009. pohlepni srpski vlastodrsci su hladnokrvno pretvorili radioaktivni otpad u zeleni paket i tako postali jos srecniji i uspešniji.
Recju, sada je na redu i bukvalno kontaminiranje zemlje alarmantno radioaktivnim djubretom. Zagadjivanje Srbije vise nije ograniceno samo na cerupanje resursa i njeno pretvaranje u mentalnu selendru, vec se prosirilo i na zasipanje obradivih povrsina hranivom za bilje koje je toliko prezasiceno radionuklidima da predstavlja opasan nuklearni otpad.
Ako se pitate u cemu je tajna i zasto bi neko, pa bio i srpska vlast, radio u korist kako svoje tako i opste stete, odgovor je prost. Raspon cena neorganskih djubriva na svetskom trzistu u direktnoj je vezi sa stepenom i kolicinom kontaminacije. Sto je djubre vise radioaktivno, cena je niza. A najjeftinije je ono koje je toliko nakrcano radionuklidima, da kao sablasni neven prosto svetli u mraku od radijacije, pa ga zato i najbeskrupulozniji trgovci zaobilaze i izbegavaju.
Medjutim, narodni poslanici Srbije su izglasali novi Zakon koji omogucava uzvoz i distribuciju djubriva s dupliranom kolicinom radioaktivnih materija - cezijumom, uranijumom, torijumom i radijumom.
Limit su podigli na 10.000 bekerela po kilogramu, iako po Zakonu o zaštiti od zračenja sve sto predje 3.000 bekerela predstavlja opasan radioaktivni materijal i potpada pod specijalne mere skladistenja i unistavanja, a trudnicama, mladjima od 18. godina i svima bez zastitne opreme je zabranjen pristup i kontakt.
Uprkos tome, po sistemu pojeo vuk magarca, stravicno radioaktivno djubrivo ima da se tretira kao hrana za biljke, jer je tako odlucilo Ministarstvo poljoprivrde, a odluku su podrzali narodni poslanici u Skupstini Srbije.
I kao da nema opasnosti da im prirođena nesposobnost, uskogurdost, ravnodušnost i poročnost nanesu ozbiljnu štetu. Naprotiv! Oni izopaceno profitiraju na stetnim odlukama koje gradjane i zemlju guraju pravo u propast. Vrlinu smatraju izlisnom, ali zato im je moć neograničena, a odgovornost, uglavnom, nikakva. Ostaje jedino nejasno, kako nisu bar zabrinuti za licno zdravlje, jer i oni ce da jedu namirnice hranjene cezijumom, uranijumom, torijumom i radijumom.
Elem, dvadeset i tri godine posle Cernobila, Ministarstvo za poljoprivedu Republike Srbije je ozakonilo uvoz i koriscenje visoko radioaktivnog neorganskih djubriva, kontaminiranog uranijumom, radijumom, cezijumom i torijumom od po 10.000 bekerela.
Iako je vlast vise nego duplirala gornju granicu radiokativnosti, zakon je prosao jer je predstavljen kao "pooštravanje režima nuklearne i radiacione sigurnosti u Srbiji i postizanje nivoa koji može da odgovori povećanim zahtevima sigurnosti».
Simptomaticno je i da je Agencija za zastitu od zracenja i nuklearnu sigurnost Srbije formirana posle donosenja ovog katastrofalnog zakona, a cela stvar sa sumanutim dizanjem dozvoljene radioaktivnosti je predstavljena i sluzbeno obrazlozena kao «najznačajnija novina u odnosu na važeću regulativu, a čime se povećava efikasnost kontrole i nadzora nad bezbednom primenom izvora jonizujućih zračenja».
Kakav je to "poostreni rezim radioacine sigurnosti Srbije" koji duplira kontaminaciju? To nije lapsus, to je svesno obmanjivanje stanovnistva i omogucavanje da zastrasujuce radioaktivno neorgansko djubrivo legitimno zavrsi na njivama i u bastama kao ishrana za biljke, kontaminirajuci ne samo zemlju i sve sto na njoj raste, nego i vodu, vazduh, zivotinje i ljude. A normalno bi bilo da bude zaustavljeno na drzavnoj granici Srbije, podvrgnuto posebnim merama zastite od radioaktivnog zracenja.
Ko ne veruje neka procita clan sest Pravilnika o uslovima za utvrdjivanje kvaliteta sredstava za ishranu bilja (Sl.glasnik RS, br. 64/09) koji glasi:
"Dozvoljena gornja granice radioaktivne kontaminacije, odnosno dozvoljene koncentracije aktivnosti radionuklida u neorganskim djubrivima jeste:
1) za uran (U 238) = 104 Bq/kg
2) za radijum ( Ra 226 ) = 104 Bq/kg
3) za cezijum ( Cs 137) = 104 Bq/kg
4) za torijum (Th 232) = 103 Bq/kg
Odredjivanje se vrsi nisko-fonskom gama spektrometrijskom analizom metodom АСТМ Е-181-98/03.»
Ugledni radiolog i doziometrista iz instituta "Vinca", koji decenijama izlazi na teren i vrsi merenja, koji je ceo radni vek proveo sa olovnom keceljom i radeci oko reaktora, kaze mi da ovaj Zakon ovako kako je napisan moze da se cita i kumulativno, pa od skandaloznih 10.000 bekerela tranformise u neverovatnih 40.000 bekerela radionuklida po jednom kilogramu.
A posto se u spornom Zakonu pominje iskljucivo "metod ACTM Е-181-98/03», koji meri radioaktivnost "po američkom standardu za kalibraciju spektrometara", eksperti iz Vincanskog instituta vise nece moci da vrse merenja. Zato sto "metod ACTM Е-181-98/03 u akreditaciji navodi samo Novi Sad", objasnjava mi moj izvor iz Instituta "Vinca".
Na pitanje zasto bransa cuti, zasto se domaci eksperti za radioaktivnost ne oglase javno, pod imenom i prezimenom, jedini odgovor koji sam uspela da dobijem jeste da su srpski strucnjaci za zastitu od radioaktivnog zracenja poslali pismo Vladi u kome upozoravaju na dalekoseznu stetu od ovog novog zakona.
U medjuvremenu, promocija novog zakona je nastavljena, posebno na svetski dan zastite zivotne sredine, pa su se cak i na ekoloskim sajtovima nasle pohvale u kojima se istice da je novi zakon donesen "radi poostravanja režima nuklearne i radijacione sigurnosti u zemlji". Totalno ludilo!
Sto je najzanimljivije, to zaista u zakonu pise, ali kao da ga niko od onih koji su ga izglasali nije procitao pazljivo i do kraja, sve do kobnih 10.000 bekerela po kilogramu za cezijum, radijum, torijum i uranijum.
Kada se tome doda da je isao u paketu 16 ekoloskih zakona, da je tog dana kada izglasan na dnevnom redu Skupstine bilo cak 48 tacaka, nista neobicno da je fokus poslanicke paznje bio na upotrebi zastave, grba i himne. Tako su domaci parlamentarci jos jednom iskazali svoju nebesku budnost, umesto da sprece da nam se dese radioaktivne njive i kontaminirana zivotna sredina i to bas u sred kampanje «ocistimo Srbiju».
Recju, samo da su umesto opstih mesta u zakonu o dozvoljenim odstupanjima kod neorganskih hraniva za biljke citali cifre i pitali sta znaci 10.000 bekerela po kilogramu za cezijum, radijum, uranijum i torijum. Ali nisu. Umesto toga, oni su se dzapali "na koji način će biti sankcionisan onaj ko zloupotrebi nacionalne simbole države Srbije" i dizali temperaturu pitanjima "da li će srpski grb i trobojka biti primenjivani na teritoriji Kosova i Metohije».
Poslanica Raguš (SRS) je pitala i na koji način će srpske vlasti da upute protestnu notu nadležnima ako se na Kosovu i Metohiji slave albanski praznici i koriste albanski simboli, a ne srpski. Pitala je i da li je država Srbija uputila zvaničan protest prilikom održavanja bilo kakvog sastanka ili manifestacije kada su istaknuti bilo koji drugi simboli na Kosovu i Metohiji, osim srpskih. Pridruzio joj se poslanik Markicevic (Nova Srbija) koji je insistirao da sazna «koliko je lica prošle godine kažnjeno zbog cepanja i paljenja srpske zastave». I poslanik Maksimovic (Napred Srbijo) bio je budan i amandmanom trazio vece postovanje drzavnih simbola Srbije.
I koga briga sto je i Zakon o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe hemijskog oružija u koliziji sa novim Zakonom Ministrstva poljoprivrde koji omogucava koriscenje neorganskog djubriva za bilje koje je po kolicini kontaminacije nuklearni otpad.
I taman kada sam pomislila da je horor prici o kontaminiranju Srbije dosao kraj, jer mi je moj ekspertni izvor javio da je na kongresu na Kopaoniku na jednoj sesiji dobio informaciju «da je pravilnik o vestackom djubrivu proglasen nevazecim», ali da dok je vazio «verovatno neki tovar prosao granicu», usledio je novi radioaktivni tus koji je glasio:
«Deziformisan sam. Na sajtu Ministarstva za poljoprivredu od 24.9.09. stvarno su izbrisali kobni clan 6. u kome se decidirano nabraja da je dozvoljeno po 10.000 bekerela cezijuma, uranijuma, radijuma i torijuma u neorganskim djubrivima. I taj pravilnik se razlikuje od onog objavljenog u Sluzbenom listu Srbije 4109 od 13.8.09. čl.6. gde su date granice za radioaktivnost mineralnih đubriva. Recju, na sajtu ministarstva za poljoprivredu od 24.9.09. stoji pod istim brojem i nazivom taj pravilnik koji se razlikuje od teksta u službenom listu. odnosno čl.6. više ne postoji. Oni su ga povukli a da ga nisu u službenom listu proglasili nevažećim. Sada postoje dva pravilnika pod istim brojem, a sa različitim sadržajem. Neka ti neki pravnik kaže kolika je to tek glupost», objasnjava mi moj ekspertni izvor i kaze:
«Idi u Ministarstvo poljoprivrede i pitaj za listu uvezenih fosfata za period od 13.8 do 24.9. Institut INEP je dao dozvolu za uvoz fosfata pod granicom od 10 000 Bq/kg. I zapamti, materijal sa preko 3.000 Bq/kg radijuma ne sme odlagati u životnu sredinu (sl.9/99).»
I da ne bude zabune, cak se i ostaci takozvanog nuklearnog lobija plase da javno progovore o ovoj temi. I naravno da sam na par adresa poslala dodatna pitanja kao na primer, kakve su konkretne posledice po zemlju, vazduh, vodu i plodove ako se njiva pospe djubrivom od 10.000 bekerela, sto je po Zakonu o zaštiti od zračenja radioaktivni materjal. Odgovor nisam dobila.