Jednog jutra sam se probudio sa žešćim bolovima u glavi, u predelu slepoočnice, i tu pozadi negde, ono što zovu mali mozak, jebem li ga.
Nisam otišao doktoru, jer ionako svi jedu govna, da bi uzeli pare: prepišu ti određeni lek, po pravilu najskuplji, i onda uzmu procenat. Klasika. Nisam toliki kreten. Ne. Ja sam se lepo svukao, kao od majke rođen, ušao u kadu, pripalio tompus od 120 dinara, natočio sebi rakiju, prepečenicu sa neke planinčuge, od koje zubi otpadaju a oči se tope. Pustio sam kasetofon sa klasičnom muzikom. Obožavam klasiku.
I tako, prepustio sam se uživanju. Kakva kura, pomislih. Kakav način da sjebeš glavobolju. Originalno, i efikasno. Kako znam da je efikasno? Zato što sam munjevitom brzinom utonuo u san, čim je Betoven počeo da svira svoju 5. simfoniju, čim sam otpio prvi gutljaj prepečenice. U snu sam hodao nekim širokim bulevarom, koji je vrveo od ljudi, sa naređanim prodavnicama, blještećih izloga, bulevarom što je načičkan spomenicima i telefonskim govornicama. Zastao sam kraj omanje zgrade okrečene u snežno belu boju,sa velikim crvenim krstom iznad staklenih vrata. Odlučio sam se da uđem, i tada sam naišao na prazan hodnik. Pokucao sam prva vrata, čini mi se s moje desne strane i spazio za stolom sisatu doktorku, plavušu. Imala je mantil, i stetoskop oko vrata. Slušalice skoro da su joj upale u otvoreni deklote. Nešto je žvrljala po svesci. Uputila mi značajan pogled.
-Izvolite? – reče.
Napravio sam korak i ušao u prostoriju. Klasika. Krevet. Kredenac. Špricevi itd.
- Boli me glava – rekoh tiho.
- Glava? – bez razloga se začudila.
- Da...
- Sedite!
Učinio sam kako mi je rekla.
- Ne, u stvari lezite! – promenila je plan.
Ustao sam sa stolice na okretanje i legao na krevet. Prišla mi i počela sa činom otkopčavanja mog šlica. Iznenađenje, pomislih. Bilo mi je neprijatno, ali sam ipak uživao u posmatranju njenih šaka dok to čine. Zatim je laganim pokretom izvukla moj nabrekli ud i počela da se igra s njim: savijala ga, pomerala kožicu gore-dole, zagledala ga sa svih strana, potom ga pritiskala tako da se činilo kao da će eksplodirati, vene su nenormalno iskočile, porasle, potamnele...divna je, pomislih, divna!
A onda je, nakon što je shvatio da mu to ne viđeno prija, moj ud ispustio belu tečnost koja je mlazno prsnula preko njene šake, pomalo i preko mojih butina, pa čak se našla i mojim naboranim pantalonama.
Osećaj – neverovatan. Odjedanput me je spopala neodoljiva jeza, koja mi je ledila kosti i okretala trbuh; jeza, od koje čovek poludi, pomuti mu se pamet i u trenutku doživljava potpunu amneziju. Otvorio sam oči, i kao da sam se probudio iz transa, uputih joj pogled, pun zbunjenosti.
Ona se osmehnula.
- Bolje?!
Samo sam klimnuo glavom, nem, potpuno nem.
Nisam mogao da zaustavim dah, a srce, srce je želelo da mi iskoči iz grudi.
- Kada bih mogao da dođem ponovo na terapiju? – pomalo mi je falilo učtivosti.
- Hm – reče, - neka to bude onda kada ponovo budeš osetio bol, bilo kakav bol... – više mi nije persirala.
Opet sam samo klimnuo glavom, vratio ud u pantalone, i zakopčao šlic. Dok sam izlazio iz ordinacije, namignuo sam joj, a ona se samo osmehnula...
Tompus se ugasio. Čašica rakije dopola ispijena stajala je kraj mene, na obodu kade. Kasetofon je zaćutao.
Kao utopljenik, na površinu vode u kadi, isplivala je beličasta gusta tečnost, sluz. Video sam trag njenog kretanja, dolazio je od mog uda. A bogme, mogao sam to i da osetim...
Nema više bolova u glavi. Samo osmeh i težak zadah na alkohol, pomešan sa cigaretom.
Bože blagoslovi Betovena, kadu, i rakiju...
Kapetan Mekšefri