Bob Dylan, Hrvati & Srbi

Radi se o tumačenju dela izjave koju je Bob Dilan dao francuskom magazinu "Rolling Stones" prošle, 2012. godine.

Na pitanje o njegovom istorijskom angažmanu u pokretu ljudskih prava u SAD, u drugoj polovini prošlog veka, Bob Dilan je odgovorio: "... Ako vam je Kju Kluks Klan u krvi, crnci je mogu osetiti, čak i danas. Baš kao što Jevreji mogu osetiti krv nacista i Srbi krv Hrvata".

(Pariski Le Monde je tu izjavu preneo kao: Si vous avez du Ku Klux Klan dans le sang, les Noirs peuvent le sentir, même encore aujourd'hui. Tout comme les juifs peuvent sentir le sang nazi et les Serbes, le sang croate. A mediji na engleskom ovako: If you got a slave master or Ku Klux Klan in your blood, blacks can sense that. That stuff lingers to this day. Just like Jews can sense Nazi blood and the Serbs can sense Croatian blood).

Tužba povodom Dilanove izjave iz prošle godine podneta je tek nedavno, krajem 2013. godine, prilikom Dilanovog boravka u Parizu, da primi orden Legije časti (Legion d'Honneur), najveće  francusko odlikovanje.

Dilan je nosilac i Ordena slobode (Presidential Medal of Freedom), najvećeg američkog odlikovanja koje se dodeljuje civilima. Prilikom dodele, predsednik Barak Obama je rekao Dilanu da je najveći američki muzičar svih vremena ("There is not a bigger giant in the history of American music").

Zanimljivo je da tužbu Hrvati ne podižu u SAD, već u Francuskoj, računajući da je francusko pravosuđe "osjetljivije" (sic)  na uvrede ovakve vrste od američkog.

U međuvremenu, Hrvati u dijaspori pothranjuju neskrivenu mržnju prema Dilanu. Nekoliko američkih radiostanica, čiji su vlasnici Hrvati, ne emituje više Dilanovu muziku. Za njih on više - ne postoji.  

(Inače, Dilan je u Beogradu i Zagrebu gostovao 2010. godine, a u Beogradu i pre raspada bivše Jugoslavije, 1991. godine).

Druga crtica

Možda se pesnik u Bobu Dilanu (on je bio  kandidovan za Nobelovu nagradu za književnost) upoznao i ispravno shvatio pesmu Ivana V. Lalića o jednom od najtragičnijih događaja u Evropi u toku Drugog svetskog rata - pesmu o stravičnom pokolju Srba u Pravoslavnoj crkvi u Glini, u Hrvatskoj.

OPELO ZA SEDAM STOTINA IZ CRKVE U GLINI

Neću da prećutim; zidovi su prećutali

I srušili se Ja, jedan, nosim njih u sebi,

Urasle u moju zrelost, neizgovorene

Istrulelih lica. Ne mogu da ih oteram

Iz beskrajnog staklenog prostora noći bez sna,

Oni nisu trava. Oni kucaju, noću,

Iznutra, pažljivo, na zatreperene prozore

Mojih očiju; svi mrtvi, i svima su grla

Rascvetana u ružu. Ne, neću da prećutim

To naselje u mojoj krvi, jer ja sam jedan

A njih je tada bilo više od sedam stotina. ..

(Ovo je prvi deo pesme. U celosti se može čuti  ovde).

U pitanju je jedan od mnogih genocidnih zločina koje su Hrvati-ustaše počinili nad Srbima  za vreme postojanja kvinsliške (marionetske) Nezavisne države Hrvatske (NDH), od 1941-1945. godine. (Sve ozbiljne svetske enciklopedije beleže da je fašistička NDH, rukovođena ustaškim režimom, stvorena uz pomoć Hitlerove Nemačke, ostala zabeležena po najsvirepijim zverstvima izvršenim nad Srbima, Jevrejima i Romima).

Za razliku od zločina NDH izvedenih u logoru smrti u Jasenovcu, kada je stradalo više stotina hiljada Srba, Jevreja i Roma, pokolj Srba u crkvi u Glini bio je isključivo u funkciji istrebljenja Srba.

(U novije vreme, u nameri da umanje odgovornost ustaša, Hrvati vole da dodaju da su, recimo, u Jasenovcu stradali  i "nepoćudni Hrvati"; pritom se zaboravlja da ustaše nisu ubijale  samo "nepoćudne" Srbe, Jevreje i Rome, već SVE REDOM Srbe, Jevreje i Rome, samo zato što su Srbi,  Jevreji i Romi). 

Prema Vikipediji, na Nirnberškom procesu iznošena je brojka od 250 zaklanih Srba u Glinskoj pravoslavnoj crkvi , dok maksimalističke brojke idu do 1.764 žrtava.

Ustaški proglas glasio je ovako: „Svi muškarci stariji od 16 do 60 godina dužni su se prijaviti 28. jula 1941. godine u općinu Vrginmost, gdje će ih dočekati rimokatolički župnici i prevesti ih u drugu vjeru, i time sačuvati život. Tko to ne učini bit će lišen života kod svoje kuće. Isto tako svaki je dužan ponijeti sa sobom biljeg od 25 kuna koji će staviti na pokrštenicu."

Srbi kojima je bio upućen taj zločinački poziv, nisu bili ni četnici ni partizani, niti su ugrožavali stabilnost NDH. Njihovi preci živeli su vekovima u tim krajevima. Rečeno im je, dakle, da će spasiti svoje živote i postati legalni i zaštićeni podanici ukoliko se „pokrste". Jedan deo njih odazvao se na pokrštavanje - dok su ostali dovedeni prinudno, ili ubijani na licu mesta. U stvari, krajnji ishod lažnog ustaškog ‘pokrsta', za mnogbrojne prevarene Srbe bio je - planirano tragičan.

Šime Balen, hrvatski novinar, publicist i političar (bio je, pored ostalog, direktor zagrebačkog Vjesnika, potom Tanjuga u Beogradu) pisao je u svojoj knjizi "Pavelić", izdatoj u Zagrebu, 1952. godine: „Na mnogim mjestima pokrštavanje Srba bilo je samo izlika, da se narod lakše sakupi, pohvata i pobije, kao što se dogodilo u Glini, gdje su sakupljeni narod stjerali u pravoslavnu crkvu i poklali sve od reda".

Dodao je i ovo u vezi sa srpskom tragikom: „Pavelić je u svoj program stavio nečuven zadatak da fizički istrijebi čitav jedan narod, srpski narod, koji je sačinjavao jednu trećinu stanovništva njegove NDH. Masovnim pokoljima srpskog naroda koje je provodio Pavelić nema primjera u historiji, osim možda kod Atile, Džingis Kana, ili Abdul Hamida."

Zanimljivo je da su ustaše, za pokolje Srba, imali svoj ‘izum' - SRBOSJEK. Poseban nož, dakle, baš za klanje Srba.

Nakon toga, pravoslavna crkva,***  poprište pokolja Srba, srušena je do temelja. Tek 1963. godine izgrađena je nova crkva u Glini, mada ne na temeljima stare crkve, već nešto dalje.  

Na mestu srušene stare crkve kasnije je podignut Spomen-dom, na kome je bila spomen-ploča: "Istina je naša krvlju zapisana. Bila je nekad na ovom mjestu pravoslavna crkva, a 30. jula 1941. godine oko 1200 nevinih ljudi našlo je u njoj smrt pod oštricom ustaškog noža. Protiv zla i zločina ustao je narod Banije i pošao teškim ali svijetlim stazama NOB. Danas na ovom mjestu stoji spomen-dom žrtvama fašizma a podignut je godine 1969, jedinstvenom akcijom i bratskom solidarnošću naroda Banije i ljudi širom naše socijalističke domovine, 4. jula 1969. godine."

Danas je ta ‘Golgota' Srba u Glini ostala bez obeležja.  Spomen-dom preinačen je u Hrvatski dom, s tim što je uklonjen svaki trag staroj pravoslavnoj crkvi na čijim temeljima je Spomen-dom sagrađen i sve ploče i druga obeležja krvavih događaja - pokolja u Glinskoj crkvi.

Hrvatski istoričar i publicista Slavko Goldštajn (koga mnogi nazivaju "čovjekom koji sve zna"), u julu 2011. godine, na sedamdesetogodišnjicu pokolja Srba u Glinskoj crkvi, poslao je Otvoreno pismo tadašnjoj predsednici Vlade Republike Hrvatske, Jadranki Kosor.  Između ostalog, rekao je:

„... O zločinima u glinskoj crkvi ima mnogo različitih tekstova, pa su opisi događaja prilično nepodudarni, kao i procjene o broju žrtava. Međutim, upravo tijekom posljednjih pola godine objavljene su tri knjige, dvije u izdanju zagrebačke Prosvjete i jedna u izdanju beogradskog Muzeja žrtava genocida, s poimeničnim popisima žrtava i prilično podudarnim opisima događaja.

Pomno sam analizirao te popise i njihove argumentacije, pa prilično pouzdano procjenjujem da je u dva masovna zločina u glinskoj crkvi Rođenja Bogorodice ubijeno blizu tisuću, a svakako više od 800 muškaraca pravoslavne vjere, od kojih je blizu 200 dopremljeno prisilno, a oko 700 je bilo obmanutih da idu "na pokrst".

„... U kolovozu 1995. godine, pošto je s akcijom Oluja Glina vraćena Republici Hrvatskoj, umjetničko spomen-obilježje na mjestu nestale crkve demolirano je i zatim uklonjeno, a Spomen-dom preimenovan je u Hrvatski dom. I tako natpis Hrvatski dom već 16 godina cinički stoji nad stratištem mnogo stotina Srba, podmuklom prevarom dovučenih u smrt. Zar kroz to vrijeme baš nikome u lokalnoj vlasti, u županijskim nadleštvima, pa ni u hrvatskoj vladi, još nije sinulo kakve sve asocijacije takav cinizam priziva, neugodno kompromitantne za hrvatsko društvo i nadležnu vlast? I kakve osjećaje budi kod lokalnih Srba, i Srba općenito, od kojih mnogi iz svojih obitelji imaju ponekog koji je skončao u glinskoj crkvi?

„... Predlažem Vam da jedan dan između 29. srpnja i 3. kolovoza dođete u Glinu i da na prostoru nekadašnje crkve Rođenja Bogorodice potpišete ili s lokalnim vlastima supotpišete odluku da se sadašnji Hrvatski dom vraća njegovoj prvobitnoj namjeni Spomen-doma posvećenog prije svega stradalnicima na tome mjestu od prije 70 godina".

Dodao je: „Uvjeren sam da bi takav Vaš nastup u Glini i potpis ili supotpis na takvoj odluci za moralno zdravlje hrvatskog društva po svom dalekosežnom učinku bio ravan Vašem potpisu ili supotpisu na dokumentu o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji".

I Predrag Matvejević je uputio 28.7.2012. godine Apel javnosti Republike Hrvatske pod nazivom: "Glinska crkva, mjesto strašnog pokolja, zaslužuje da bude zajedničko mjesto memorije". Na početku Apela navedeno je:

„... U crkvi Svete Bogorodice i kraj nje izvršen je nezamisliv zločin. Njegovi su razmjeri ponekad umanjivani, ponekad uveličavani, ali zločinački karakter događaja ne može se pritom zanijekati. Na mjestu srušene crkve podignut je za vrijeme Jugoslavije, po odluci Hrvatskoga sabora, spomen dom. On se danas zove Hrvatski dom. Sreo sam velik broj hrvatskih intelektualaca koji se toga stide".

Apeli Goldštajna i Matvejevića ostali su ignorisani.

Monstruozni zločini, kao što su ovi iz crkve u Glini u 1941. godini, ne bi smeli da zastarevaju.

Četvrta crtica

Neko će reći da živimo u XXI veku, da Srbi i Hrvati već milenijumima žive jedni pored drugih, te da bi trebalo da gledaju napred, a ne da i dalje raspiruju mržnju.

Šta vredi, kad se danas pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu nalazi tužba Hrvatske protiv Srbije - za genocide nad Hrvatima u periodu 1991-1995. godine. Tužbu je Hrvatska podnela 1999. godine. Nakon toga, Srbija je, godinu dana kasnije, odlučila pred istim sudom podići odgovor na tužbu Hrvatske za genocid, kao i protutužbu protiv Hrvatske za genocid nad Srbima tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine.

Srbija je u više navrata nastojala da u razgovorima sa Hrvatskom izdejstvuje zajedničko povlačenje tužbi. Hrvatska strana, mada je jedno vreme bila skoro voljna da to učini, na kraju se predomislila i odlučila protiv povlačenja. Tako je glavna usmena rasprava pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, po tužbi Hrvatske i protutužbi Srbije za genocid u Hrvatskoj, zakazana  za 3. mart 2014. godine.

Umesto da dve zemlje zajednički rade za dobrobit svojih naroda, i pored svih istorijskih nesuglasica, hrvatska strana kao da je opsednuta onim balkanskim sindromom: "Ćeraćemo se još".

Efraim Zurof, direktor Centra "Simon Vizental" u Jerusalimu, ovih dana kaže „da nema sumnje da postoji jaka struja fašističke nostalgije i podrške u Hrvatskoj, s obzirom na učestala skandiranja ustaškog pozdrava 'Za dom spremni', što čine hrvatski navijači na fudbalskim stadionima".

Na kraju, da kažem ovo:

Za Boba Dilana! Long live Bob Dylan!

-----------------------------------

***  U staroj crkvi u Glini, poprištu pokolja Srba, po prvi put je 1848. godine izvedena "Lijepa naša domovino" Antuna Mihanovića (danas himna Republike Hrvatske), koju je te godine "uglazbio" Josif Runjanin, srpski kompozitor iz Gline, a otpevao srpski pravoslavni hor iz Gline.