Preko dana se strasti smiruju, ali već sa prvim sumrakom počinje bespoštedna borba. Iskreno, nisam očekivala tako nešto kad smo se preseljavali pod severnu stranu Alpa. Sa one južne sam vodila, za bar dve dužine, pred svima koji su učestvovali u sportskoj disciplini demonstriranja otvorenog kiča povodom Ješuinog rođendana i svečanog ispraćaja stare godine. A, onda smo se doselili u Istočno Carstvo, gde sam shvatila da sam potpuni amater i da oni kič upražnjavaju u sva godišnja doba, i pod izgovorom svake prilike koja im se pruži.
Shodno tome, ovde možete da dočekate proleće sa žabom u toplesu koja pod miškom drži prvi buket ranog cveća, gipsanog baš kao i ona što je. Čak možete da birate i stepen njene krastavosti, koji se dočarava najodvratnijim bojama ikada viđenim van crno-bele tehnike. Vaš letnji svećnjak bi mogao da bude par mrmota zatečenih u najintimnijem odnosu, od kojih onaj donji drži u zubima korpu predviđenu za svetleće telo. Naravno, ako vam se više ne dopadne pernati krokodil koji je, s peškirom prebačenim preko ramena, krenuo na plažu koje nema ni blizu. Ježeve da ni ne pominjem, oni su opšte mesto, i u svako doba godine mogu da se nađu obučeni ili svučeni preko svih granica sportskog ponašanja u kič-takmičenju. Naravno da se, s obzirom na blizu blizinu planinčina, ovde mogu naći jeleni u svim uzrastima, poziturama i namenama, od naprstka, preko poklopca za lonac, do češlja protiv vašaka. Što važi i za ostalu visokogorsku animalnu populaciju, sa sve alavim kunama, muflonima, poljskim miševima i zalutalim gušterima. Ali to nije ništa u poređenju sa trenutkom kada se celo Istočno Carstvo spusti na jedno koleno, očekujući paljenje prve od četiri adventne sveće, i u niskom startu kreće na beskrupulozni maraton kiča u ime proslave rođendana nazaretskog tesara.
Kao što rekoh, sve do dolaska ovde, mislila sam da samo ja umem da ukrasim stan tako da izgleda čeoni sudar šlepera koji prevozi šljokice i produžene železničke kompozicije, pretovarene novogodišnjim ukrasima. A, onda sam videla kako izgleda profesionalno ukrašavanje na delu. Da ne pominjem kolektivistička ukrašavanja grada koji već od novembra sija kao vasionski brod koji će bankrotirati zbog potrošnje goriva na lampice i sjaktenje, ni to da se u Istočnom Carstvu jelke prodaju već početkom decembra i to u takvim količinama da je prosto čudo da je ijedna u šumama ostala. Ovde je reč o individualnom pristupu kako nesvetlećem, tako i svetlećem ukrašavanju životnih prostora pojedinaca.
Ukratko, nije čestito ni pripaljena prva od četiri sveće na adventnom spisku četiri nedelje čekanja na Ješuin rođendan, a komšija iz susedne zgrade je već ukrasio svoj balkon takvom niskom lampica da produženi modeli anakondi mogu samo komplekse da dobiju. Njegov prvi, balkonski komšija je bačenu rukavicu prihvatio koliko odmah i na svoju teritoriju isturio irvasa prirodne veličine, sastavljenog od trepćućih svetala. Naravno da komšinica, iz zgrade preko puta, nije od juče, zbog čega je već sutra na terasu doterala krdo irvasa pojačano sankama. Ta prevozna kompozicija je izazvala kako insomniju, tako i smrtnu zavist kod stanara ostalih zgrada našeg ljupkog naselja. U roku od samo par dana konkurentno su pripaljene pahuljice meteorskih veličina, par kompletnih sazvežđa, jato anđela, neidentifikovani ukras koji liči na coitus interuptus stone lampe i kengura, mutirane nožne gljivice i par hiljada kilometara svetlećih dvanaestopalačnih creva.
Mlada lekarka koja sa svojom majkom naseljava stan pored nas je odlučila da uzvrati naturalnom merom. Skoro sam krepala od straha kada je na balkon isturila jelku koja je očito starija i krupnija sestra baobabova. Da ne bi gubila vreme na sitnež od lampica, osvetlila ju je pomoću dva reflektora diskotečkog porekla. Pola naselja je, zavedeno izgledom jelke koja neobično podseća na lansirnu rampu raketa vazduh-zemlja-božić, počelo panično da se pakuje za evakuaciju. Mi smo batalili izlaženje na terasu, bar dok Žmu nije kupio motornu testeru kojom smo, jedne noći, odrezali grane jelke koje su štrčale na našu teritoriju i direktno nam ugrožavale organe vida. U to isto gluvo doba se kastriranjem novogodišnjih ukrasa bavio i stanar prekoputne zgrade koji je, baštenskim makazama otfikario trećeg člana provalničke grupe Deda Mrazova. Dotični je, kao poslednji u nizu, bio okačen na konopac koji je stanar iznad izbacio preko balkonske ograde. Sva trojica su svetleli crveno kao bordel koji radi punom parom, a na ramena su, sa krajnje sumnjivim namerama, uprtili džakove. Već sutradan ujutru je komšijski pas, čupave tibetanske sorte, odsečenog Deda Mraza koristio kao seksualni objekat, potom ga iscepkavši na krpčiće za brisanje prašine na manje dostupnim delovima nameštaja. Brada mu se još uvek, u formi belih froncli, vuče po dvorištu.
S obzirom da su ispraznili prodavnice svetlećih objekata, stanari našeg naselja su taman mislili da danu dušom, kada je surovi posednik atrijuma zadao neočekivani udarac. Preko seoskih veza se dočepao štale koju je instalirao u svoje dvorištance, nabavio jasle, seno i jato plastičnih ovaca koje su mirno pasle na daskama. Na štalu je prikucao zvezdu koja trepće u programiranom ritmu, kao japanska kazna. U pomenuti pomoćni seoski objekat je naselio grupu krunisanih osoba i Bogorodicu koja brižno bdi nad jaslama, iz kog vire krpe u koje je zamotan tek rođeni, drveni bog. Sve u prirodnoj veličini. Danima smo zavideli komšijinoj mašti gledajući ubogu porodilju i kraljeve obučene samo u stoljnjake, dok je napolju pucao mladi, decembarski mraz. Sve dok ga neko nije prijavio za nasilje u porodici i zatražio da se Bogorodica i beba iz trećeg sveta pošalju u neki izbeglički azil, u kome bar grejanje radi.
Tu negde sam pokušala da se uključim u takmičenje, doduše skromnim snagama nabavljenim letos kada su prodavci molili poremećene kupce da u julu pazare pretekle novogodišnje lampice, nudeći im i novčanu naknadu, samo da se reše kilometarskih girlandi. Tome sam dodala i svetleće momente nabavljene u sorti prodavnice kakve u Istočnom Carstvu nema, francuskog trgovačkog porekla. Pored neverovatnih, šarenih neonskih efekata, ove sijaličice emituju i Pračetovu osmu boju magije. Obaška sam, pomoću dinamita, zabila bukete zvezda u saksije sa već smrzutom zemljom. Naselje je pozelenelo od zavisti. Na žalost, moj nastup se video dalje od predviđenih granica. Nije prošlo ni par dana kada nam je susedna ulica, naseljena privatnim kućama, zadala udarac od kog se još nismo oporavili. Prosto, iskoristili su prednost imanja dvorišta. I u dvorištima već decenije rastuće jelke. One koje vrhovima dodiruju prave zvezde. Iznajmili su kranove i okitili ih tako da nam je ostalo samo da se formalno žalimo Komitetu za fer ponašanje u iluminatornim božićnim sportovima. Jeste probao jedan od pripadnika našeg tima da tako okiti svoje oleandere i živu ogradu, ali uzalud, njihove jelke izgledaju kao da su tik pred poletanjem u svemir.
Ipak, uprkos izgubljenoj bici, ali ne i ratu, odlučili smo da se uvučemo u njihove redove i probamo da za iduću godinu obezbedimo insajdereske informacij. Ponudili smo im da zajedno falsifikujemo državne obveznice i pomoću njih probamo da povećamo javni dug Istočnog Carstva, ne bi li nekako platili ovomesečne račune za struju. Jer, biće impresivni, prosto da se čovek prekrsti. Onako rođendanski. Ukrašeni svetlećim nulama.