Devedesete godine su bile zle i za ljude i za knjige. Ljudi su ubijali i ljude i knjige. Zbog pogrešne nacionalne pripadnosti. I sopstvenog zverstva i gluposti. Tih godina su spaljivane i bacane knjige pisaca koji nisu imali državljanstva država u nastajanju. Nije bilo važno što mnogi odavno više nisu bili živi, važno je bilo samo odakle su, kako im se prezimena završavaju, ko su im bili roditelji. Oni prema knjigama milosniji su ih poskidali sa polica biblioteka, od zatvorskih do školskih, i dali ih u preprodaju.
Tih godina je ljubljanska antikvarnica prosto bila zatrpana »počišćenim« knjigama srpskih, hrvatskih, makedonskih, bosanskih pisaca. Za svaki slučaj su maknute i knjige ruskih i bugarskih pisaca. Zvuči nekako slično, zlu ne trebalo, da ne čiste dva puta. Prodavale su se u bescenje. Sabrana dela Andrićeva su koštala kao jeftiniji mesečni magazin, ni Danilo Kiš nije bolje prošao. Puškin i Jesenjin su jedva dobacivali do papirnih maramica. Dobro očuvane knjige, odličnog papira, još bolje štampe, večitog poveza i još večitije sadržine.
Tada se moja biblioteka drastično obogatila, nisam mogla da prestanem da kupujem knjige ni onda kada se radilo o onim koje već imam. Moji ukućani su tvrdili da se razmnožavaju na svetlosti, a ja sam ih svako malo krišom dovlačila, odrekavši se tog dana kupovine par jabuka. Te duple sam poklanjala svima koji su bili spremni da ih usvoje. Prosto nisam mogla da ih ostavim tamo, ponižene, nepravedno optužene i prezrene. Nosila sam ih u badnjevačku biblioteku, koja nije imala ni struju da plati, a kamoli knjige da kupi. Poklanjala ih seoskoj školi, u kojoj nije bilo ništa bolje no u biblioteci.
A onda sam jednom naišla na knjige upravo donesene iz drugog grada, iz druge antikvarnice. Prodavačica mi je objasnila da ih voze iz grada u grad, u nadi da će ih negde ipak neko kupiti. Po ceni nižoj od cene paketa toaletnog papira. Rolovanog. Sabrana dela velikog Alkibijada Nuše. U izdanju Gece Kona. Godina 1937. Biseri, a ne knjige. Da je prodavačica uopšte znala šta prodaje, ne bih tako jeftino uspela da spasim sirotog Nušića. Kog godinama niko nije hteo da kupi.
Na ove zle godine su me podsetili članci u »Blicu« i »Danasu«, o v.d. direktoru Službenog Glasnika, državnog izdavača, Radošu Ljušiću, koji svojim piscima potura da potpišu anekse na ugovore o autorskim pravima, kojima će dozvoliti da njihove neprodate knjige dobiju tretman starog papira. To su knjige koje su neki ljudi napisali, a neki drugi ljudi, koji se zovu urednici, ocenili kao vredne štampanja. Onda su se njima bavili lektori, korektori, štampari, dizajneri. Sve to košta, i srca i novca. I sad bi trebalo da te knjige, od kojih mnoge i nisu knjige koje bi se masovno kupovale, i koje imaju sasvim drugačiju namenu i vrednost, budu reciklirane. Za to vreme razlika u uloženom novcu poreskih obveznika i novcu koji se dobije za stari papir, odlazi u nepovrat. U to isto vreme većina biblioteka u Srbiji nema dovoljno novca za kupovinu knjiga. Onaj tenderski zakon o nabavkama istih da ni ne pominjem. Novac koji bude propao u gore pomenutoj razlici je i njihov novac, novac koji neće videti. Kao ni knjige od kojih će biti, reciklažom, napravljeni »korisniji« papirni predmeti.
Knjige su kao ljudi. Ima ih dobrih, pametnih, korisnih, neponovljivih prijatelja, ali i glupih, zlih, iskompleksiranih...Svaka knjiga sebe vrednog čoveka nađe. Čak ni one glupe knjige, baš kao ni glupi ljudi, nisu zaslužile da budu bačene u đubre. I iz njih može dosta toga da se nauči. O tuđoj gluposti.
Edit
Svetislav Basara: