Gost autor : taube 2.1 (sa kvačicama)
Moderacija?
Pre nego što Srbija nastavi evro-integracije, valjalo bi da se, mi Srbi manemo naših mana. To će ubrzati lokalne srbo-integracije i lokalni, balkanski prosperitet, i samo tako ojačani možemo nastaviti evro integracije kao obnovljen i jak narod, u suprotnom nećemo stići nigde, pa čak iako stignemo, bićemo tamo puni mana, samim tim nepoželjni za EU vrednosti, standarde i dobar "materijal '' za nastavak potcenjivanja.
Šta prvo da uradimo?
Da se manemo prve, i osnovne srpske mane, a to je srpska nesloga. Da ne ostanemo večno nesložni. Kako izlečiti srpsku neslogu? Moramo to da uradimo pre nego što nesloga postane tragična, i preovlađujuća crta kod nas. Prosto je neverovatno koliko su Srbi u 21. veku spremni da kritikuju svoje sunarodnike, zbog međusobne različitosti koja je nastala kao plod življenja u raznim krajevima srpskih zemalja. Međusobno se delimo na Srbe i Srbijance, pritom malo ko zna šta znači, i na koga se odnosi reč Srbijanac. Srbijanac i srbijanski su reči koje se beleže tek od 19.veka (zabeležio ih je Vuk Karadžić ) i posledica su okolnosti; u to doba ( doba Austrougarske ).
Srbi su bili podeljeni : na one u oslobođenoj Srbiji ostvarene Karađorđevim ustankom (tj. Srbijanci ) i na one koji su živeli izvan granica te Srbije ( Srbi ). Vuk Karadžić je zabeležio u svom Rječniku da je Srbijanac čovek koji živi u Srbiji ( a ne u Vojvodini, na primer ), tj. ta definicija je isključivo teritorijalno markirana, a ne i nacionalno određena, što je vrlo bitno da znamo! Takva leksička distinkcija nije bila dugog veka, mada se ponekad koristi da označi teritorijalnu komponentu ( Svilen konac, srbijanski kroj...).
Ovakva teritorijalna podela Srba danas ne bi smela da bude aktuelna; srbijanski i Srbijanac retko su u upotrebi, a preovlađuje pridev srpski. Međutim, ima nešto drugo, ponekad se dešava da se Srbi međusobno optužuju kako su jedni drugima krivi, na primer: Srbima iz Srbije krivi su Srbi koji su došli iz Bosne u prethodnim decenijama pa im prikače niknejm ' Bosanac ' koji im ostane zauvek. Iz bilo kog kraja da dođu u Srbiju oni bivaju "počašćeni" niknejmom karakterističnim za kraj iz kojeg dolaze, pa krenu međusobna optuživanja tipa: "Zbog vas mi meštani nemamo posao" i sl. Takve optužbe su neosnovane i neprimerene, i samo podgrevaju neslogu. Te optužbe su scapegoat, kako Amerikanci kažu tj. neka vrsta žrtvenog jagnjeta. Nemamo posao i to nije zato što smo lenji nego je kriv onaj što je došao iz......
To mora da prestane. Srbin je Srbin ma gde živeo, i niko nikome nije kriv. Moramo živeti u slozi da bismo opstali. Te predrasude odakle je ko došao, gde je živeo, gde sad živi, treba razbiti. Bitno je da smo svi Srbi, i da želimo zajedničku budućnost iako živimo u različitim krajevima, pa i državama. Istina je da smo trenutno prepuni mana, i da ti naši nedostaci zaista mogu biti zlonamernim ljudima povod da na veštački način, spolja, stvore kavgu među braćom ali za to ne treba samo kriviti ovaj duhovno i materijalno opterećeni srpski rod. Više treba kriviti srpske vlastodršce, koji se proteklih decenija a slobodno mogu reći i vekova uopšte nisu trudili da taj problem počnu da rešavaju; zato ga moramo rešiti mi danas; postoji naš prelepi put da nam pomogne u tome, a to je put pravoslavni; on je širok i uzak u isto vreme.
Širok je kada je reč o obimu delatnosti kroz koji se on ostvaruje ( Crkva, prosveta, kultura, nauka, privreda...), a ujedno i veoma uzak, zato jer zahteva težak lični podvig da bi se stiglo do konačnog cilja: da se manemo mane nesloge! To će biti teže političarima nego običnom narodu jer su političari rasejani raznim idejama koje i njih i nas sve više dele, i ne uočavaju neslogu, jer žure i jure za funkcijama i novcem. Ko danas od srpskih političara ponavlja u sebi narodnu mudrost "da se sudi ni po babu ni po stričevima već po pravdi Boga istinoga"? Ko danas od njih želi da ide skromnim, a ne megalomanskim putem? Ko je spreman da se odrekne nepravedno stečenog bogatstva i privilegija koje su mu stranke i partije dodelile?
U međuvremenu, stranke i partije još više podeliše i narod i produbiše neslogu. Ljudi su danas, u stanju da se posvađaju, pa čak i potuku zato što je jedan pristalica jedne stranke, a onaj drugi pristalica druge protivničke stranke. To su protivničke, a ne neprijateljske stranke, a pošto imamo demokratiju valjalo bi da poštujemo pravo na drugačiji stav! Kad naučimo da argumentovano u raspravi "napadnemo" nečiji stav, a ne ličnost onda ćemo biti i mirniji i složniji. Ne možemo reći:Može on da tvrdi koliko hoće da sam ja ukrao novac, nećemo valjda verovati sinu jednog ludaka! To je napad na ličnost, to nije stav. Kazaćete: Ne verujte mu jer je tad i tad dokazao da mu se ne može verovati, pa ćete onda navesti argumentovane primere zašto da mu se ne veruje, a ne upotrebiti napad koji vređa ličnost, i onda, uz argumente, i bez vređanja - nema podela, i nema nesloga. Ima, ali će se vremenom smanjivati. Eto leka kako da naučimo da budemo složniji.
Šta drugo da uradimo?
Imamo veliku političku, i svaku drugu nezrelost naroda. Mnogi će se složiti da kao narod nismo sazreli, i da smo sve države stvarali u izvesnom strahu, i kao posledice vođenih ratova. Krajnje je vreme da prestanemo da se ponašamo kao večite pubertetlije u politici, a i u svakom drugom segmentu društva. Ako sada propustimo priliku da budemo bolji, nema šta da brinemo - postaćemo gori! Ako je čovek nezreo on se u svakoj situaciji može poneti loše i ignorisati signale koji ukazuju na nadolazeću opasnost. Umesto angažovanja snage na otklanjanje preteće opasnosti, idući linijom manjeg otpora, čovek može ukloniti svetlosni ili zvučni signal koji na to upozorava i nastaviti život po starom kao da se ništa nije desilo. Jednostavno, čovek ugasi fenjere savesti i ćuti. Fatalan kraj za ukućane takvog čoveka je izvestan. Taj primer možemo preneti i na državu. Političari odbijaju da idu putem kojim se teže ide. Država se kvari kao neki mehanizam jer dobro ponašanje običnog čoveka ili političara više ne postoji. Zašto? Jer su bežali od problema, i ponašali se nezrelo. Nezreli pojedinci - nezreo narod!
Nezrelost pojedinca i naroda uvek vodi u kataklizmu do koje dolazi postepeno, a potom sve trusnijim pomeranjima ka granicama iza kojih se nazire loše ponašanje, greška, pogreška, greh, nezrelost i sunovrat - pad! Bolest odlaganja i bezvoljnosti da se nešto na vreme uradi na kraju odnese pobedu nad nezrelom ličnošću, pa će tako učiniti i sa nezrelim narodom i državom.
Kad se održivost nezrelog sistema na kojem počiva država ugrozi, sistem može da nastavi po starom koristeći samo sedative i zato često čujemo kako imamo anestezirano javno mnjenje! Čovek je odbio da bude zreo, da iskoristi veliki potencijal ličnosne zapovesti, kako bi rekao jedno veliko NE bolesti i potom krenuo putem kojim se teže ide, u pobedu. Potrebna nam je pobeda nad nezrelošću, a ne sedativi koji otupljuju i zombiraju slovesno biće da bi završilo kao otpad na marginama evropskog dela vaseljene. Evropa je zrela, njoj nisu potrebni nezreli pojedinci, niti države koje su stvorili ili stvaraju.
Ako vlast učini društveni sistem nepopravljivim i neupravljivim ne može nastupiti otrežnjenje. Naprotiv, život nastavlja da se odvija bez korekcija, i bez uzrastanja u zrelosti. Ne smemo tako da se ponašamo pred nadolazećim opasnostima, i da mislimo kako imamo vremena i da kraj ne može da nam dođe. Da se busamo u grudi srpske: "ne može nam niko ništa, nismo mali triput smo ratovali i sl.". A sve nas je manje u brojčanom smislu, i niko se ne seća potonuća Titanika i svega što se dešavalo na njemu. Srbin treba da se trgne, i da uradi nešto čovečno na brodu koji tone jer je kormilar bio nezreo, jer je skoro cela posada bila nezrela.
Zapovedimo NE propadanju do koje nas nezrelost i nedoraslost ozbilnjim političkim procesima dovede. Recimo svi usrdno, sami sebi i jedni drugima:
Neću da propadnem, hoću da budem zreo i ponašam se kao tolerantna, zrela ličnost. Neću da budem huligan, neću da budem lažljivac, neću da kradem i sada ću da stegnem zube i pobedim zlo - loše činjenje, koje rastače naše srpsko biće i vodi ga u nepovrat. Hajde da upotrebimo smirenoumlje i preumimo se i ponavljajmo ovu zapovest svaki dan sve dok ne postanemo zreli.
Srpski brod treba da ima složnu i zrelu posadu, i zato ćemo da se manemo mana nesloge i nezrelosti.
Marijana Janković Hoffmann, prof. istorije i građanskog vaspitanja