Tu deprimirajuću usamljenost i poguban osećaj uzaludnosti vlastite borbe i usresređenosti na najbolje u sebi, kako pojedinaca tako i čitavih pomenutih nacija, nedavno je u svom otvorenom pismu detaljno objasnila Aida Ćorović: "...Od kako je počeo krvavi raspad naše zajedničke domovine, smatrala sam da je dužnost svakog odgovornog čoveka da ne ćuti o kršenju ljudskih prava, o zločinima, kriminalu, nacionalističkoj i kvazireligijskoj kontaminaciji, zaglupljivanju, netoleranciji, primitivizmu i svemu onome što nas je debelim zidom ogradilo od ostatka civilizovanog sveta. Smatrala sam da je javna reč naša jedina odbrana i da je dužnost svakog građanina da, bez obzira na posledice, govori o svemu što urušava i unakazuje moralne, građanske i ljudske norme na kojima se temelji svako ozbiljno društvo. Verovala sam, i još uvek verujem, da je obaveza svakog intelektualca da žigoše nacionalističko ludilo u kome se nalazimo više od dvadeset pet godina, ali da, pre svega, upre prstom u nacionalizam u sopstvenom narodu, pa da se tek onda obruši na nacionalizam 'onih drugih'. Na žalost, u svom uverenju, svojim nastojanjima i sebi datom zadatku da budem 'na barikadama' istine, pravde i tolerancije, ostala sam, gotovo sasvim usamljena. Poslednjih dana, od kako se moj život pretvorio u nešto pristojniju verziju zatvora, oko mene, uglavnom, vlada muk. Oni koji su, makar deklarativno, izabrali da budu na strani na kojoj i sama stojim, ćute i okreću glave, valjda iz straha da ne pokrenu i najmanji titraj u baruštini u kojoj se valjamo toliko godina ili u brizi da se nekom ne zamere, da ne navuku na sebe gorčinu ili bes onih koji nam rade o glavi. Ili je, naprosto, elegantnije i lakše da se sa svima bude dobro, jer nikada se ne zna ko će nam jednoga dana zatrebati."
U nekoliko prethodnih blogova pokušao sam da problematizujem taj odvratni fenomen ćutanja (kukavičluka i ravnodušnosti) većine, kao i bezobrazluk (hohštapleraj i huliganizam) manjine.
Sa jedne strane, ne mogu i ne smem da optužujem ojađene i opljačkane sugrađanke i sugrađane zbog porazne epidemije ćutanja. Ove prostore pogodila je po ko zna koji put elementarna nepogoda - cunami zvan ISTORIJA - i njeni udari na životni standard i normalnost svakodnevice ne prestaju. Ta elementarna nepogoda je podmukla, premazana svakojakim medijskim i demagoškim farbama, a tragične posledice ne razlikuju se mnogo od katastrofalnog zemljotresa - porušene duše i slomljeni duhovi većine stanovništva.
Svojevremeno je ruski pisac Aleksandar Solženjicin (1995.), govoreći o stanju svoje nacije, rekao sledeće: „Naša narodna masa je obeshrabrena, ona je zbunjena, u šoku od poniženja i od stida zbog sopstvene nemoći. Ona ne veruje da su reforme koje se sprovode i politika vlade stvarno u njenom interesu. Obični ljudi praktično su isključeni iz života. Sve što se u zemlji događa prolazi mimo njih. I njima ne preostaje gotovo nikakav izbor - ili da tavore u svojoj bedi i pokornosti ili da i sami nađu svoj recept kako da varaju državu ili jedne druge." Zar ovo nije blistavo objašnjenje situacije svih naroda na Balkanu!?
Drugu stranu medalje stanja nacije objasnio je početkom ove godine poznati izdavač i pesnik Branko Kukić na sledeći način: „Treba otvoreno reći da je srpska kultura u potpunom raspadu. I ono što još vredi uskoro će biti rashodovano i bačeno na veliko srpsko đubrište. Na astale će se popeti pevaljke, na binama će glumiti polovni glumci, dok će obrazovano, kreativno i radoznalo javno mnenje, koje je u stvari tajna manjina, biti pod astalima. Ova država je bez ikakvog plana u svim segmentima života. Ovde se sada radi na uobročavanju glasača od kojih su pretežni deo primitivci, budaletine, neobrazovana, potuljena i pokvarena rulja kojoj ne treba ništa više od one slavne srpske devize - u se, na se i poda se." Zar i Branko Kukić nije u pravu!?
A opet, u svom eseju „Problem malog naroda" književnica Isidora Sekulić na prefinjen način objašnjava kontroverze pomenutih naroda:
„...Rekosmo, i mali narod nešto jeste i nešto ima. Ali kako mali narod nema mnogo dodira s onim raznoraznim što je prilika za okušavanje tih kvaliteta, i za upoznavanje najboljih funkcija tih kvaliteta, ti kvaliteti ostaju vrsta čednih potencija. Naravno, primitivno i divlje čednih. Te potencije u malom narodu, to je mešavina svetog i profanog, sentimentalnog i svirepog, dogmatičkog i kritičkog. I zato, uneseni jednog dana u dejstvo - ma kakvo, političko, opšte prosvetno, čisto umetničko - ti su kvaliteti dosta zbunjeno dejstveni, nedosledno ili ekstremno dejstveni. Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. Sad heroji, sad roblje asketskog mentaliteta..."
Za kraj, predlažem slušanje i gledanje tri emisije, jedne radijske i dve televizijske, u kojima su Brankica, Vedrana i Aida tokom proteklog vikenda mnogo toga rekle što je ovaj blog samo načeo:
LINK do radio emisije "Mućni glavom" (14. 12. 2013.)
HRT: http://www.hrt.hr/enz/nedjeljom-u-dva/