Nevinost se u zivotu gubi vise puta i na razlicite nacine. Postoji ona bukvalna i seksualna, ali nije ovde rec o tome, mada nije zabranjeno komentarisati ni to. O cemu bih zeleo da bude rec je o onome kroz sta (ja se nadam) manje-vise svi prolazimo u svom zivotu, a to je kada nas zivot iznenadi, prikrade se necujno iza ledja, prestrasi nas do srzi, toliko da posle toga vise nismo isti, ne u smislu da smo postali drugaciji ili neko i nesto drugo, vec da nas kvantno prebacuje iz trenutnog u naredno zivotno stanje.
Imao sam, ako se dobro secam maksimum 10 godina. U jednom od tada boljih beogradskih bioskopa poceo je da se prikazuje drugi deo naucno-fantasticnog serijala koji smo svi tako voleli i obozavali. Secam se, krenulo je drustvo iz osnovne skole da gleda film. Naoruzani semenkama i suncokretom, zevzecili smo se dok se svetla nisu ugasila i dok film nije poceo. A ni onda se nismo bas nesto primirili: navijali smo za dobru stranu, dobacivali, smejali se, kikotali, uzivali u specijalnim efektima, otvorenih usta i razrogacenih ociju upijali plovidbe beskrajnim svemirskim prostranstvima koje su nas obasjavale sa ekrana...
Iako mozda nismo do kraja razumevali filmsko ostvarenje (ako je uopste bilo mnogo toga i ocekivati da se razume), ipak je to bio solidan dozivljaj za tadasnji mladi narastaj. Scene su se menjale kao na traci, jurnjava i pucnjava po univerzumu, dok nije doslo do crunch-time momenta u kome bi dobro trebalo da pobedi zlo. Medjutim, tada se desava nesto potpuno neocekivano. Zlu je borba malo bolje isla, glavni junak nije uspeo da spase cool junaka od zamrzavanja u ugljeniku, a ni borba prsa u prsa sa arch-neprijateljem se nije odvijala bas kako smo se nadali. I kada je poraz dobra izgledao neminovan desava se jos nesto sto tada, sa svojih deset godina, niti ja, niti moji drugari nismo mogli da predvidimo. Apsolutno nehumana maska koja dise, iza koje se krije nepatvoreno zlo, izgovara reci zbog kojih se umalo nismo zadavili na one semenke, suncokret, i po koji kikiriki: KO JE OTAC LUKA SKAJVOKERA???
U delicu sekunde su se rasprsili svi snovi i sve iluzije, uzdrmani svi temelji. Sve granice (i republicke i pokrajinske) postale su totalno zamucene. Iznenadjenje je bilo ne samo apsolutno, nego i sustinsko. "That is not possible!" plakao je na ekranu Luke, a mi smo potpuno razumeli kako se osecao.
Posle toga nista vise nije bilo isto. Povratak kuci je protekao u tisini, osim neizostavnih upadica dezurnih veseljaka koji su tu i tamo ponavljali po koju Yodinu repliku. Razbezasmo se po ulazima, da prespavamo noc, pa da vidimo sutra ujutru sta cemo i kako cemo. Onaj ko se narednog dana probudio u mom krevetu jeste i dalje bio mladi Colin_bgd, ali u novoj inkarnaciji koja mu je negde u dubini plitkog mozga govorila kako su stvari u svojoj jednostavnosti ipak mnogo komplikovanije nego sto nam se to cini na prvi pogled...