Život

Boli li srce od okretanja glave?

Jelica Greganović RSS / 18.12.2013. u 21:34

413292_velika-krsna-pozar171213ras-foto-mitar-mitrovic-15_ff.jpg?ver=1387317649

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Boli li srce od okretanja glave?

Na koliko će se savesti podeliti nemerljivo mali, a tako veliki, delovi duša dece koje više nema. Koja su strašnom smrću umrla zato što nisu imala izbora. 

Boli li srce od okretanja glave? Makar kao mišić. Ako već drugi mišić, mozak, ne boli.

Bilo je to leto kada se starost našeg Prestolonaslednika merila mesecima izbrojanim prstima jedne ruke. On i ja smo letovali sami. Od plaže nas je delio strmendek stepenica koje bi i za alpiniste bile dobar izazov. Svakog dana sam jednom rukom, pod miškom, držala debelu bebu tešku kao tuč, drugom vukla složena kolica, oko vrata nosila torbu punu stvari potrebnih za par sati bivanja na plaži, ali i dovoljnu da po potrebi emigriramo. U zubima sam držala plišanog medveda od kog se nikad i nigde nismo odvajali. I tako uzbrdo i nizbrdo, godišnji odmor vredan Sizifa. Al šta se mora nije teško. Otežalo mi je sve kada je na plažu počela da dolazi sapatnica sa slično starom bebom. Jedino što je ona imala naučno fantastična kolica čiji amortizeri su uspevali da bezbolno savladaju i gore pomenute stepenice. U kolicima dete vezano takvim brojem kaiševa kao da će u svemir da ga lansira. Naravno da nisam izdržala i trećeg dana sam verbalno iskazala svu svoju zelenu zavist za kolicima kakva do tada nikada videla nisam.

Sapatnica je na moje reči prebledela i prošištala:

-      Kolica mi ne pominji, očima ne mogu da ih vidim, da ih nisam toliko platila, odavno bih ih zapalila...

-      Zašto, divna su?

Zato što je ona nedavno bila u poseti kod sestre, u nekoj od severnih zemalja, mislim da je bila Švedska. Sa bebom. Sa bebom su otišle i u robnu kuću, naravno sa običnim kolicima na sklapanje koje je sa sobom ponela. Nije prošlo ni pola sata uživanja po prodavnici kada su joj prišli muškarac i žena, pokazali joj iskaznice koje nije stigla ni čestito da vidi, i pozvali je da dođe za njima. Objasnili su joj da su iz socijalne službe, da su dobili prijavu iz prodavnice da dete vozi opasnim kolicima po stepenicama, da će dete da uzmu, a ona kada nabavi bezbednu opremu neka dođe po njega. Prvo je mislila da se šale, onda je mislila da su kriminalci koji otimaju decu, onda joj se plakalo od straha...na kraju je dogovoreno da oni i njena sestra čuvaju bebu dok ona ne ode i kupi bezbedna kolica. Kolica sa amortizerima i kolekcijom pojaseva koji garantuju da beba neće iz kolica ispasti ni slučajno, ni namerno. Bebu su joj vratili i još jednom je opomenuli da ne dovodi život deteta u opasnost. I nestali. Od tada su joj ostala kolica, kolica kojima sam se ja divila, a ona nije mogla da ih gleda jer su je podsećala na preživljeni strah.

U selu, u koje smo tih godina često išli, komšije u susednoj ulici su imali bliznakinje, male kao i naše dete, tri-četiri godine stare. Komšiluk je šuškao da ih majka same ostavlja. Jedna od njih je imala Daunov sindrom. Ispostavilo se da ih zaista ostavlja, onda kada se svi raziđu iz kuće, ona malo sačeka, zaključa devojčice u kuću i ode. Prosto onako, ne ide na posao, ne mora. I niko ništa. Dobro, rekli su joj par puta da to nije u redu, ali kako je svađalački odgovorila, digli su ruke. Svelo se samo na ogovaranje, dok ja nisam priupitala zašto se to ne prijavi socijalnom. Pogledali su me sa zgražavanjem, da se prijavi? Ko da prijavi? Oni? Pa da im napravi cirkus od života, da pola sela pokazuje prstom na one koji su prijavili...Ja sam prijavila. Kratko i jasno. U susednom gradu. Sutradan su došli. Popričali  sa majkom i otišli. Nikada se više nisu pojavili. Ona je decu i dalje zaključavala, mene je mrzela kao najgoreg neprijatelja, jer naravno da se odmah saznalo ko je prijavio. Em sam dođoš, em prijavljujem, nisam čestito ni stigla sa tog juga, a vidi šta već radim...Više nismo išli tamo.

Juče su u selu Cepanje kod Velike Krsne izgorela tri deteta. Sasvim mala deteta, koje je majka ostavljala same. Komšije su znale, gledale. Znali su sigurno i njeni rođaci. Svi su znali. Samo nisu hteli da se zameraju. Treba da prijave, pa da posle pola sela na njih prstom pokazuje. Svi su znali da su te skoro bebe same u kući. Socijalno kaže da nije znalo. Iako u tako malim mestima i selima svi sve znaju. Zna se ko je šta za ručak imao, a kamoli to da noću neko troje male dece zaključava i ostavlja.

Al nezgodno je to prijavljivanje, ostaneš kao ožigosana alapača, jeste da guraš nos u tuđa posla i onda kad to baš ni veze sa tobom nema, niti ikakvog značaja sem bestidne radoznalosti, ali ovo je nešto drugo. Ovde svako gleda svoja posla. Ovde se okreće glava i odmiče od tarabe na kojoj se inače stalno visi, i na kojoj se razmenjuju vesti koje ama baš nikoga ne bi trebalo da se tiču, sem onih kojima se dešavaju. Ovde je bolje gledati, a ne videti. U najboljem slučaju sočno coktati i olajavati žensko koje decu ostavlja, ko zna gde se ona vucara, a i muž je ostavio, sigurno nije za džabe, a jadna ona dečica, baš jadna, eto takva majka šta će sirotani...

Sve dok nisu izgoreli. Svo troje. Kao ptičice zatvoreni. Majku su odveli. Kada će sebi da dođe biće koje je bez troje dece ostalo, ne zna se. Komšije malo plaču u kameru, malo prepričavaju, svi su zgroženi, eto kako to da se desi...Zaista, kako? Koliko je malo verovatnoće da taj ubogi sitnež od dece preživi, zaključan, u straćari od kuće, u kojoj sigurno malo toga radi kao što bi moralo. Medju onim krpama, šporetu na drva, trulom krovu...Ili ni to nije bilo jasno odraslim osobama koje su to stalno gledale. I coktale i dalje. Ogovarale na tarabama kad ona, ona kao majka, prođe. Brisali uglove usana. Okretali glave.

Boli li srce od okretanja glave?

Na koliko će se savesti podeliti nemerljivo mali, a tako veliki, delovi duša dece koje više nema. Koja su strašnom smrću umrla zato što nisu imala izbora. 

Boli li srce od okretanja glave? Makar kao mišić. Ako već drugi mišić, mozak, ne radi. I ne boli.



Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelica Greganović Jelica Greganović 16:56 20.12.2013

Re: Mi smo bolesno društvo. Treba da se lečimo

rade, upravo zato sam ja već jednom i napisala da jedino što čoveka razlikuje od životinje je spremnost da se brine o mladunčetu koje bez te pomoći ne bi bilo sposobno da preživi samo ma koliko godina imalo.
Pod uslovom da je čovek zaista čovek.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana