Engleski pab u suburbiji. Zimsko popodne šalje pozdrave kroz okno okrenuto zapadu i snop blistav kao meteor padne na lice muškarca preko puta. Zaustavio se na njegovom licu sa takvom ljubavlju, neočekivanom i za Sunce. Trudbenici jednog astronomskog kruga posmatraju indiskreciju na kraju smene.
On liči na oživljeni kip. Desna strana lica je zalivena zlatnom toplinom; leva samo tamni obris iza ivice obasjanog kruga. Dva nejednaka oka gledaju ka meni, desno reflektuje minijaturne akvarelne pejsaže.
Njemu ne smeta i ne obraća pažnju na obožavanje Sunca na zalasku. Zamišljen je. Pričamo o postojanju
nečega što je stvorilo sve ovo. Ja ne pristajem. On je umoran i voleo bi da se na nešto nasloni. Bilo šta.
Osim ljubavi i porodice koja bi iz nje nikla, Bog još jedino nudi mrvu dostojanstva. Razumem.
Žao mi je da sedi sa tolikim umorom oko njega kao širokom suknjom ispod koje godinama krije poraze i razočarenja. Ne više, rešen je, nesvestan metamorfoze koja se desila dok on gleda u drugom pravcu.
Lep je i tako potrošen. Puno se od njega očekivalo; on sâm možda nije ali drugi od lepote uvek očekuju da i njih ulepša, ili ih nagradi, a sada sa tim zaljubljenim snopom Sunca na licu on sâm izgleda kao oličeni Bog. Uočava i njegov prijatelj, razmetljiv, glasan samopromoter koji je svuda stigao prvi i jedino što nije postigao je ovo što je pozlaćeni muškarac dobio bez ikakvog truda. Duga misterija prijateljstva i poređenja među njima, među svima.
Zlatni štit.
Lepota u bescenje.
Trenutak prolazi, svetlost bledi i povlači se, uskoro će mrak. Ja bih da budem negde drugo.