Žiku su pokupili u podne, jednog julskog dana `44. Zvonili, dvojica u sivim odelima, odgurnuli Ružu koja im je otvorila vrata, popeli se do Žikinog skloništa i odveli ga do crnog automobila koji se zaustavio pred kućom. Olgi, koja se sjurila za njima niz stepenice i pitala kuda ga vode samo su odbrusili: „Tamo gde je mesto svim komunjarama“.
Bane je za Žikino hapšenje saznao tek predveče, kad je Miomir, sav znojav i zadihan, uleteo u stan u Profesorskoj koloniji i, bez pozdrava, počeo da sipa vesti, zbrda-zdola, izmedju dva hvatanja vazduha.
„Odveli Žiku! Teča-Nikola našao onu vezu od pre…ali dok su stigli do onog glavnog, bilo kasno…već prebačen na Banjicu! A odande se ide u Nemačku..ili...ne smem ni da zamislim! Sad traže drugu vezu da ga izvade odande, dok ne bude kasno...“
Sedeli su tako, uzdišući, Mima razrogačenih zelenih očiju, Bane je, poluspuštenih kapaka, zurio negde u daljinu, Rada je gledala obojicu nekim mutnim pogledom i mislila kako nesreća nikad ne dolazi sama. Imala je i razlog; pre nego što je Miomir doneo vesti o Žiki, razgovarala je sa mužem o kratkom pismu koje je dobio tog jutra na poslu, naredjenjem da se javi nemačkoj komandi u roku od dva dana, radi upućivanja na rad u Nemačkoj.
„Da vidimo gde smo stali“, rekao je Bane kad je Miomir otišao a da se nije ni zapitao kako to da nije dočekan sa uobičajenom radošću, „ ne mogu da se ne javim jer će da me uhvate pa neću u radni nego u onaj drugi logor.“
„To gde će da Te šalju je neka fabrika municije ili tako nešto, a to je pod bombama danju i noću“, rekla je Rada.
„Šef mi je dao ideju da se prijavim u Organizaciju Tot, on ima neke veze i slao je neke ljude tamo, ko ode kod njih, ne šalju ga za Nemačku. Može sutra da mi sredi uput u Borski rudnik.“
„Da, ali će da ostane da si se dobrovoljno prijavio da radiš za Nemce i celog života ćeš da budeš izdajnik! Imam bolju ideju, slušaj me! Dragan se motlja negde po Bosni, od njega nema vajde, ali je Bata-Djoka tu negde oko Smedereva, uhvatićemo vezu pa nek Te uzme kod sebe, u četnike. Bićeš pod njegovom komandom i zaštitom, dva-tri meseca, dok rat ne bude gotov. Nemci neće još dugo, opkoljeni su sa svih strana.“
„Da idem u četnike? Kod onih kojesi proklela kad su zaklali Ružu?“
„Oni koji su zaklali Ružu neka su prokleti, a ovi koji će da spasu glavu mom mužu...“, Rada je samo klimala glavom i nije završila rečenicu.
Na partizane nisu ni pomislili. Oni su bili terra incognita, neka mitska bića koja su se borila da ih sve oteraju na kazan. A nisu ni znali kako bi našli vezu.
Celog sledećeg dana Bane se nećkao, vrteći se oko stola u jednom, pa u drugom pravcu, pognute glave.
Za to vreme, Rada je, ne zna se kako, hvatajući smederevsku vezu, naišla na davnašnjeg prijatelja svog brata, niskog, temeljnog, krivonogog čoveka, čiji su se bledi obrazi upadljivo razlikovali od jako osunčanog čela i vrata, kao da se tog jutra prvi put obrijao posle više godina. Bila je pomalo skeptična kad joj je rekao da ima rešenje za Banetovu situaciju ali ga je, ipak, pozvala da te večeri dodje da se ispričaju. I tako je morala da sačeka da joj se javi smederevska veza, a vreme je teklo. Uostalom, znala je tog Milorada kao ozbiljnog čoveka čiji je vinograd bio najplodniji i čije su pčele bile najpitomije, za razliku od njegove žene, Ilinke, koja je u oba slučaja bila sušta suprotnost.
„Ovako vam stoji stvar“, govorio je Milorad polako, naglašavajući reči i praveći pauze na značajnim mestima, kao da su Rada i Bane djaci a on profesor. Uostalom, i bio je, matematike. „ Nikako da se ne javljaš Nemcima, oni se povlače nazad, tamo će rat da traje i kad ovde prestane. Ni na Bor ne pomišljaj, dok tamo ne stignu Rusi, otprilike za tri meseca, ja tako cenim, bićeš faličan u pluća, ako još budeš živ. Samo u četnike da ideš, ali ne oko Smedereva, tamo je mnogo zapetljano, ne mogu sad da pričam, nije sloga, nego da podješ tamo gde ja idem, nosim uputstva iz komande, direktno, ja sam Ti garant. Ima da te prime i da te čuvaju k`o malo vode na dlanu. I još kad kažem da si Draganov zet, a zna se da je on veliki junak, nemaš brigu“.
„A gde to hoćeš da ga vodiš, u neku šumu“?, htela je Rada da zna, dok joj je muž ćutao kao zaliven. Već je video sebe kako ga jure Nemci, partizani i ko zna ko sve, po nekim gudurama, ili ga u Beogradu traže Gestapo i Specijalna policija.
„U jedno mirno i zabačeno selo u Homolju“, rekao je Milorad mirno. „ Naši tamo čuvaju neke Amerikance..“
„Kakve Amerikance?“, upade mu Bane u reč, „ otkud sad Amerikanci u Homolju?“
„Avijatičari“, odgovori Milorad tihim, konspirativnim glasom. „ Bombarduju Rumuniju. Kad se vraćaju u bazu u Italiji, ako ih ne obore iznad Ploeštija nego ih samo oštete, iskaču padobranom, usput, razumeš, kad avion konačno crkne. Ima ih, sigurno, stotinak, rasejanih od Homolja, preko Šumadije, sve do Bosne. Treba da se prikupe i da im se organizuje evakuacija, da ih ne pronadju Nemci. Usluga Ruzveltu, valjaće kad rat bude gotov“, završi sa lukavim osmehom na licu.
Rada i Bane su se samo gledali, nemo odmeravajući opcije.
„Nemoj da mi se tu skanjerate“, gotovo da je podviknuo Milorad kad je tišina ušla u drugi minut, „ ovde će da Te uhvati Nedićeva policija, potpuno su pobesneli, Smederevo je na dugačkom štapu, šta ako se veza ne javi još tri dana, a i ko zna kakva je tamo situacija, Ljotićevci su tamo jaki, Nemaca ima na svakom koraku a naši, čujem, nesložni. Ja krećem ujutro, ranom zorom“.
To ranom zorom je prevagnulo. Ostalo je da Bane, ipak, uzme onaj uput za Borski rudnik, da ima šta da pokaže u vozu za Malu Krsnu i, odatle za Kučevo. Posle, peške, u brda, da se priključi Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini. Reč „četnici“ nikako nije mogao da prevali preko usta.
Ujutro je, posle košmarne noći, otišao na posao da vrati šefu ključeve i da uzme obećani uput za rudnik a Rada je ostala da dovrši pakovanje. Bane je bio pedantan čovek ali mu je, kako god se spakovao, polovina stvari ostajala van ruksaka, dok se Rada pri pakovanju rukovodila pravilom da ne spakuje ono što je potrebno nego ono bez čega se ne može. U povratku, sa ausvajsom u džepu, svratio je na Neimar da se oprosti sa familijom i da se raspita šta je bilo sa Žikom. Tamo je zatekao tek pristiglog teča-Nikolu koji je pokušavao da strpa u pet minuta dvodnevnu dramu u kojoj je učestvovao.
„...nisu ga tukli, ni takli ga nisu...a mislio sam da neću da ga poznam, k`o prošli put. Uveo me, tamo, jedan što sam davno sumnjao da je generalov čovek, iako radi kod Nedića. Usput mi priča da je stanje baš gadno, strelja se od reda, a ja se samo tresem. Jedinac, ej! Proklet bio onaj koji ga zarazio tim komunizmom! I kaže mi, može da se uredi da preživi, al` samo ako se prijavi u četnike, imaju dogovor sa nedićevcima…taj Nedić sedi na dve stolice…i uvede me tamo u gluvo doba, samo pokaže neku legitimaciju i svi salutiraju. I kažemo Žiki kakva je stvar, a on počne da se breca na mene, on komunista, pa u četnike, kaže. Ja kleknem pred njega, da ne nosi majku na duši, samo glavu nek spasava, on ni da čuje! Tako se preganjasmo skoro sat, dok ga ovaj što me doveo, hvala mu gde čuo i ne čuo, ne odvede do prozora i pokaza mu kamione u dvorištu. Vidiš ove kamione, kad svane zora, a to je za sat vremena, kaže, tu će da ukrcaju ljudi koliko stanu, pa u Jajince, a vrate se prazni. Onda opet, ceo dan tako. U jedan ćeš da udješ. I tu se Žika prizove pameti i pristane. Valjda shvatio što su celog dana drndali kamioni pod prozorom. Onda se nas dvojica, i Žika, i dva stražara, stisnemo u fijaker kojim smo došli i odemo do neke kuće, jedno četvrt sata vožnje ka Avali, i predamo Žiku domaćinu, da ga sprovede u četu, kažu negde iza Obrenovca. Izljubimo se tu ja i Žika a ovaj, dobrotvor naš, kaže Žiki, onako ozbiljno: „ Nemoj da ti pada na pamet da praviš neke kerefeke, usput! Ako večeras ne dobijem izveštaj da si tamo gde si kren`o, Nikola će da te zameni pa će on u kamion. Upamet se! Dosta si se igrao glavama, i svojim i tudjim!“ Vratimo one stražare u logor i ja tek onda odahnem...i kažem ovom ... Ovo na kraju ste se baš dobro setili, valjda će da shvati ozbiljno...A on će meni...I bolje mu je, jer jeste ozbiljno, sve brojke moraju da se poklope, trgovac ste, znate šta znači saldo! I tako, sad mi glava zavisi od sina, ako me sutra odvedu, da znate šta je bilo.“
„Ne brini, dobro je prošlo“, rekao je Bane glumeći optimizam, „ on spasao glavu, ni Tvoju neće da upusti, savest mu neće dati, znam brata. I, sad pred sobom ima opravdanje, mora da bude četnik da spasava oca, to je uzvišeno. Ja to opravdanje nemam, ja moram da budem četnik da spasavam sebe, to je...bedno“. I onda je i on ispričao svoju muku, sav srozan, nikad ga nisu videli takvog.
Ostavio ih je uplakane, sve, čak je i Pera, koji je sve na svetu shvatao kao priliku da se napravi vic, grčevito grlio brata, dok mu je niz bele obraze tekla bujica.
Kod kuće su ga čekali Milorad, već nervozan, i ruksak, odavno spakovan, i Rada, koja mu je otvorila vrata pre nego što je zazvonio, čim je ispod otvorenog prozora čula poznati korak. Na brzinu je ispričao šta je čuo od teča-Nikole, ušao u kupatilo i primetio na lavabou pribor za brijanje. A zakleo bi se da ga je stavio u ruksak. Da, stavio ga je, dobro se sećao. Krenuo je rukom ka četkici od sivkaste dlake i čančetu sa sapunom, i stao. Rada ga je izvadila, sinulo mu je. „Tamo“ je četkica za brijanje znak izdaje.
Žurno su se spustili do ulice Kneza Pavla, uhvatili „devetku“, prešli na „dvojku“ i , posle skoro sata, uleteli u gužvu na peronu. Sva četiri putnička vagona su već bila prepuna, ljudi su stajali i na otvorenim vratima jedinog furgona, lokomotiva je puštala paru i dim, nije više bilo vremena za opraštanje, Milorad je gurao Baneta prema otvorenoj platformi za prevoz gradje, poslednjem vozilu u kompoziciji, Rada se obisnula mužu o vrat i tiho mu rekla, da niko ne čuje: „ Čuvaj se dobro, jer čuvaš dva života, ali ne greši dušu, pucaj samo u vazduh, ako se mora!“
Onda ga je Milorad povukao na platformu, lokomotiva je zapištala, točkovi su počeli da se okreću i Rada je ostala u oblaku pare. Stajala je potpuno ukočeno dok se oblak razilazio a onda je videla Baneta kako stoji na onoj platformi i maše joj rukom, za rastanak. Raširila je ruke, kao da ga grli, i kao što se, posle dugog odsustva dočekuje neko drag.
Tako je, raširenih ruku, stajala sve dok voz nije zavio za krivinu.
Zatim se okrenula i otišla Balkanskom, besno otirući iz ugla oka jednu neposlušnu kap.