Nema lepšeg osećaja i većeg zadovoljstva od onog kada se zamoreni dnevnim obavezama, predveče, negde posle 18.00 časova, vratimo u svoj stan, kuću ili iznajmljenu garsonjeru. Okrenemo ključ u bravi, izujemo cipele, istuširamo se i naspemo piće. Još ako nas u toj kućici ili stanu očekuje lepuškasta ženica ili devojka u zategnutoj i izazovnoj odeći sa postavljenim stolom za večeru, čak ni dvoje-troje umazane i zajapurene dečice, koje nam hrle u zagrljaj, neće pomutiti našu sreću. Naprotiv, uvećaće je. "Home! Sweet Home!", uzviknućemo ili bar pomisliti i time po ko zna koji put, svesno ili ne, priznati da je kapitalizam najbolji od svih sitema. Međutim, da li je baš tako?
U traženju odgovora na postavljeno pitanje zanemarićemo stotine hiljada ili milione onih koji u tom "najboljm od svih svetova" nemaju ni posao, ni kuću, a žena ih je, ukoliko su je uopšte imali, odavno napustila i sa sobom odvela decu. Dakle,usmerimo se na ciljnu grupu uspešnih, onih koji imaju posao i dobro zarađuju. Ostavimo i zdravlje po strani i pretpostavimo da nismo toliko nesrećni da nas zadesi kakva teška bolet, zbog koje nećemo biti u stanju da radimo i zarađujemo da bi otplaćivali kredite za tu našu kućicu, našu slobodicu. Međutim, čak i ako pucamo od zdravlja i ako dobro zarađujemo, hipoteka, bilo da je u evrima, švajcarcima, dolarima ili dinarima, visi nam stalno nad glavom, kao omča koja preti da nam stegne vrat i da nas zadavi. Jer, u tom najboljem od svih sistema, nema kuće ni stana bez kredita i hipoteke uz zelenaške kamate.
Ko ima kućicu i želi svoju slobodicu, mora imati i nameštaj. Čak i ako mu je supruga skromna i ne stremi skupim i modernim stvarima, potreban je novi kredit. Isto važi i za led-tv, novije marke mobilnih i IT uređaja, Naravno, ne može se i bez kola, bilo onih sportskih i skupljih ili polovnih. A i deca danas nisu kao nekad, treba im plaćati časove stranih jezika, klavira, tenisa i kupovati najnovije marke patika, trenerke, jakne i brendirane majice. Kako sve to postići, sem novim kreditima?
Nadalje, džaba nam to sve, ako nismo svojoj porodice i sebi u stanju da obezbedimo letnji i zimski odmor, a ponekad i produženi vikend, na atraktivnim i po pravilu skupim destinacijama? A kako i to postići, sem novim kreditima i pozajmicama.
Samo je pitanje vremena, trenutka iluminacije, kada će svako od nas shvatiti da nije slobodan, već robuje sistemu i njegovim bankama i da nema velike razlike između naše kućice, naše slobodice i galije, koja plovi širokom pučinom i koju pokrećemo mi robovi, a za nas, robove kapitalizma, ni luke, ni slobode nema ni na pomolu.
"Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l cela mi, kuća bela? Si l mi, majko, prebolela?
More, more sinje!
Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu,
Videl nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l se, drevo, osušilo? Si l se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!
Nogi su mi polomili, strili su mi dšu mladu.
Brižan san ti na ten svete!…Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdravte majku!
More, more sinje!
Pest zemlji mi prnesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će uteešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ća mi šapćeš kroz galiju,
More, more, sinje!
Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
K dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!"
(Vlaimir Nazor, Galiotova pesan)