Ko sve u Srbiji 16 marta može da kaže dosta je bilo ?
Političke partije oko toga imaju koncenzus. Njima nikad nije dosta, oni svakom izbornom kampanjom zapevaju istu pesmu pa ko Miroslav Ilić dobace publici, tek smo počeli , tek smo počeli...
Partijski drugovi se ponašaju kao da ih je trenutna kampanja po prvi put izbacila na političku scenu. Kao da rezultati njihovog (ne)rada nisu vidljivi golim okom.
Postavlja se logično pitanje zašto ce ljudi poput Vučića, Dačića, Palme,Velje Ilića, Krkobabića ,Tadića ili Dinkića.... Zasigurno zbirno dobiti ogromnu većinu glasova srpskog birača.
Ajde da razumemo sto gore pomenutim likovima nije bilo dosta, ali kako to da narodu takođe nije bilo dosta?
Investicije, subvvencije,, nepostojeći koridori, avioni, autobusi,penzije,plate, milijarde ?
Vesna Pešić naziva SNS kampanju u kojoj je Vučic spasitelj koji se bori protiv sila mraka/tajkuna jednom Miki Maus kampanjom spremljenom za najgluplji narod na svetu.
Narodu, bilo kom, gluposti nikad nije falilo.
Glupost može biti povezana sa manjkom obrazovanja,ali jos češće sa manjkom informacija.
Uostalom i uzrečica da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje tacna je ukoliko taj isti narod ima pristup svim informacijama.
Iako se vlast svakako uzda u ljudsku glupost, Miloševic je to fino ilustrovao rekavši da je narod kao testo/ samo ga treba znati mesiti, vlast ipak ne propušta priliku da kroz kontrolu medija filtrira pristup informacijama.
Medjutim, na stranu sad sa glupošću jer prosto je nemoguće u Srbiji filtrirati ili spinovati notornu cinjenicu da gotovo isti ljudi lažu iste stvari tražeci od glasaca isto, njihovo poverenje?
Dakle, kako je uopšte moguće da srpski političari , ne samo da nece biti kažnjeni zbog sad vec otvorenog sprdanja sa glasačima/ponavljanja identičnih lazi /,vec ce sasvim sigurno biti nagrađeni:osvojiće ogromnu većinu glasackog tela.
Očigledno da ljudska glupost, manjak informacija ili obrazovanja nisu dovoljan faktor da se objasni totalno iracionalno ponašanje srpskog glasačkog tela.
Paradoksalno ili ne, objašnjenje iracionalnosti glasačkog tela u celini krije se u sasvim racionalnom rrrezonu srpskog glasača/ljudske jedinke.
Ljudsko biće je po svojoj prirodi sebično. Licni interes jeste opipljiv, realan, dok je, sa druge strane, za većinu opšti interes stvar nekakvve apstrakcije.
Prva grupacija glasača koja objašnjava iracionalnost glasačkog tela su oni koji od ovakvog Sistema imaju kratkoročnu korist,a od promene bi neki mogli imati kratkorocnu štetu.
Koliko će ljudi koji su u nakaradno sklepanom partiokratskom sistemu dobili posao ili neku drugu materijalnu motivaciju, reći, prvo sebi,a onda i drugima;ovakav partiokratski system ne valja .
Jeste, ja sam od istog dobio ličnu korist,ali sam svestan da je ovakav system suprostavljen opštem dobru,pa ce se shodno logici i meni u budućnosti obiti o glavu.
Naravno, većina ljudi koji rade u javnom sektoru nisu zaposleni preko partijskih knjižica. Većini je čak u dugoročnom interesu da partijski kadrovi odu,ali strah od gubitka posla koji neminovno dolazi sa promenama jeste izvor njihovog racionalnog rasudjivanja.
Drugoj grupaciji glasača koji objašnjavaju iracionalnost glasačkog tela pripadaju svi oni koji nisu imali koristi od Sistema,ali se upravo identičnoj koristi nadaju.
300000 novih članova SNS u zadnjih 16 meseci nam govori da brojka onih koji ,ne samo da nemaju problem sa statusom quo, vec od istog očekuju korist, nije mala. Sem, naravno, ukoliko neko ne smatra da su ovi ljudi, fascinarani programom SNS, iz čisto ideoloških uverenja pohrlili u partiju.
Treća grupa glasača koja objašnjava iracionalnost glasačkog tela, takodje iz pojedinacnog ugla se vodi racionalnim stavom.
Držeći se dobre premise da je istorija učiteljica života ,oni su došli do pogrešnog zaključka da je politika apriori kurvarluk iz cega sledi da je svako ko se bavi politikom apriori lopov. Dakle, nije bitno šta ko govori,još manje sta je neko uradio ,nego je sama činjenica da se neko uopšte bavi politikom sasvim dovoljna diskvalifikacija.
Pošto u ovoj grupaciji imaju najmanji broj potencijalnih glasača , partijama poput SNS/SPS/URS/PUPS/jeste u najboljem interesu da ovi ljudi na dan izbora zaista ostanu kući.
Dakle, sem nupitnih faktora kao sto su manjak obrazovanja ili informacija, totalna iracionalnost glasačkog tela proizilazi iz kratkoročne racionalnosti ljudske jedinke/srpskog glasača. Kratkoročna korist ili cak nadanje istoj je realna, opipljiva dok je, sa druge strane, dugoročna šteta kao i opšte dobro daleka appstrakcija.
Kad se svi faktori saberu na jedno mesto, postaje malo razumljivije zašto srpsko glasacko telo, ne samo da trpe stare bajke starih aktera politike, vec ih na posletku nagradi , bilo svojim glasom, bilo ostajanjem kući.
Nije dakle jedini problem Srbije parazitski system koga partije kao njihovi kreatori ne žele dirati. Problem je što su mnogi postali ekonomski taoci ovakvog nakaradnog Sistema.
Dodatni problem predstavlja sama ljudska priroda koja nam je toliko puta do sad pokazala da se na tom dobro poznatom putu od stražnjice do glave često kao nepremostiva barijera ispruži stomak, češće prazan, nego pun.