Seća li se još neko što je bilo 3. februara, dana, kad je držan drugi izborni krug a ja "bio na pecanju". Za nesećajuću većinu da pomenem, kako su od straha da će Srbija odustati od EU ako dođe do Nikolićevoga izbora, toga lepoga sunčanoga dana, na biralište izašla skoro 2,5 milona proevropski raspoloženih birača i porazilo Nikolićevu otvorenu ambiciju da Srbiju odmah proglasi "ruskom gubernijom".
Među tih gotovo 2,5 miliona ljudi, bilo je sigurno dosta onih koji su poverovali da će Tadić umeti da kapitalizuje taj rezultat i vođen jedinom mogućom političkom logikom, preuzeti incijativu iz ruku Vojislava Koštunice oko vođenja zemlje nekim normalnijim i racionalnijim putem, nego što se ona u zadnjih 5 godina pod Koštuničinom dirigentskom palicom vodi. Mnogo žuči je na stranicama ovoga bloga prosuto na konstataciju koju zastupam, da će bez obzira na izborni rezultat "pobednik" biti Koštunica, i da Tadićev izborni rezultat neće vredeti ništa više od gole konstatacije da je "on predsednik". Čak se može ići i dalje pa kazati da to i nije ništa drugo nego anestezija i umrtvljivanje razumnoga političkoga dela Srbije. Ali zadržimo se na onoj blažoj dijagnozi.
Dakle, prošao je 3. februar, a Tadić i DS su izgubili svaku političku incijativu već 5. februara. Koštunica im je poturio svoj program "spašavanja" Kosova, cilj koji nije smešten u nikakve vremenske koordinate. A politički ciljevi koji nemaju vremensku zadatost i nisu ciljevi. To je nešto čime se bavi skolastika a ne moderna politika.
Kao mehur od sapunice rasprsnula se priča o evropskim integracijama a Božino penkalo trajno odloženo u spremište nepotrebnih stvari. To penkalo je još jedino uporedivo sa muškim sisama. Postoji a ničemu ne služi.
Ali, zato, umesto penkala smo dobili neke nove rekvizite. Štange, pajsere, kamene kocke, baklje, sve čime se može razbijati,uništavati i paliti.
I sad, ne mogu a da se ne setim, koliko je "marketinške odlučnosti" DS i Tadić lično ispoljio tvrdeći da ne pristaje "na nikakve ucene kad je evropska budućnost Srbije u pitanju". Trebalo je samo nekoliko dana da ode na sastanak zakazan na incijativu njegovog protukandidata i ogorčeno deklarisanog neprijatelja evropskih integracija i zakaže najveći antievropski skup ikada viđen u Srbiji. Jeste da je nakon toga uradio sve da se na tome skupu ne pojavi, ali da je njegov suorganizator, nema nikave sumnje. Danima već, ja lično imam osećaj da je predsednik države Tomislav Nikolić, a stvarni i jedini vladar, gospodar svega u Srbiji - Vojislav Koštunica. Evropa je otplovila toliko daleko da je i Dragoljub Mićunović osetio potrebu da kaže -evropska budućnost Srbije je odložena mada se ne može odlagati na duži rok-.
Šta se sve poručuje iz Koštuničinog tabora i u kakav se kondicional stavlja to što se zove "evropska budućnost" više je u stilu onoga "neka bude što biti ne može"..Jer šta je drugo zahtev da SAD i najznačajnije zemlje EU "povuku odluku o priznavanju Kosova"...
Za mene je najvažnije pitanje kako to Tadić i njegova družina misle vratiti na političku scenu i u prvi plan ono što oni zovu "vizijom evropske budućnosti" i "vizijom osvajanja Evrope".
Ukoliko DS i Tadić vrlo brzo, a u pitanju su nedelja, dve dana, ne pokrenu pitanje evropskih integracija po cenu rušenja vlade, onda treba jasno kazati da nema neke velike razlike u odnosu prema Koštunici, recimo između Tadića i Aligrudića ili između Lončara i Petrovića ili još bolje, između Đilasa i Velje Ilića. Moći će se sa pravom kazati da je ono što DS radi običan marketinški trik za držanje Koštunicce na vlasti i održavanja ovoga silovanja realnosti, zdravog razuma i elementarnih ljudskih potreba građana Srbije.
Ili u skladu sa epskom tradicijom pošto je to trenutno na velikoj ceni - moći će se kazati da je to obično "zavođenje za Goleš planinu".