Šetnja za mrtve i razapinjanje živih
Pravda za Rastislava, Nemanju i Marka!
Uvredljivi komentari sa zatvorenog dela internet foruma čine osnovu prvostepene presude višeg suda u Beogradu kojom su Rastislav Dinić, Nemanja Poleksić i Marko Nikolić prošle sedmice osuđeni na godinu dana zatvora, uslovno na tri godine. Žrtve uvreda su Boris Malagurski i Ivana Rajović, autori dokumentarnog filma „Pretpostavka pravde“, koji su krajem septembra 2012. godine podneli krivičnu prijavu protiv 12 članova foruma Parapsihopatologija zbog navodno organizovanih pretnji po život i ličnu i profesionalnu bezbednost, iznetih posle premijere filma.
Reč je o filmu koji se „na drugačiji način“ bavi pogibijom Brisa Tatona.
Koliko košta ,,sloboda govora” i moć reči?
Ovih dana u gradu Nišu u modu je ušla jedna zanimljiva fitnes aktivnost – šetnja za mrtve. Grad je izlepljen crnim plakatima sa imenom i prezimenom ubijenog dečaka i preciznim terminima narednog okupljanja, tj. šetnje u toku koje građani od 7 do 77 zahtevaju pravdu i osudu nasilja. Oni, pak, koji se šetnji iz nekog razloga ne pridruže automatski se etiketiraju kao izrodi i zagovornici nasilja, po principu – ako nisi sa nama, onda si protiv nas.
Naravno da smo protiv nasilja, ali – da li je potrebno da paradiramo Obrenovićevom da bismo to nekom stavili do znanja?!
Da je ovakvo ponašanje naših sugrađana izraz krajnjeg licemerja, postaje jasno čim nekog od nas živih zadesi problem, tj. čim pravda u slučaju živih malo zataji ili bude i previše stroga. Tada, naravno, svi pribegavaju omiljenoj i najjednostavnijoj disciplini zvanoj zavlačenje glave u pesak.
Pitanje slobode govora ćemo s razlogom ostaviti drugima za diskusiju. Verujem da je lako navesti desetine primera i citata o tome kako se ovoj problematici pristupalo od Platona do današnjih dana. Naravno, lepo je i korisno baviti se teorijom, ali praksa sadašnjeg trenutka nema obzira prema teoretisanju.
Dok drugi govore o nekakvoj konačnoj istini, mi možemo govoriti jedino o ubeđenju ili verovanju. (Uostalom, još je Bodrijar tvrdio da se istina, smisao, stvarno mogu javiti samo lokalno, u okviru ograničenog horizonta.) Rečenice izražavaju samo verovanje, kako je već utvrđeno, ukoliko ne izražavaju verovanje, njima nedostaje bilo kakav smisao. O rečenicama izrečenim u filmu Pretpostavka pravde može se zauzeti određen stav, ali ne i o zaključanom delu nekog foruma. Da li je to uopšte nekome važno? Da li se to uopšte tiče bilo koga od nas? Umesto odgovora odzvanja mi samo jedna, kao usput, izrečena misao: Na jednoj strani stoji bogata i moćna beogradska porodica, a na drugoj – tamo neki dečko iz provincije.
Zaista, kome je još važan jedan asistent sa Katedre za filozofiju?
Čitav slučaj je prošao gotovo nezapaženo, jer nisu to huligani koji javno prete Brankici Stanković, i bivaju oslobođeni, već neki maleni doktorand koji se drznuo da se suprotsavi Borisu Malagurskom. I ko će stati iza Raskta, govorimo o njemu, jer nam je kolega, čovek koga smo susretali na fakultetu. Šta se dešava sa Nišlijama? Grad ovog puta nije izlepljen plakatima Pravda za Rastka. Ko je Rastko? Nije važno, koga još zanimaju učeni ljudi – Kako ih pamtite i poštivate, tako ih imate, pisao je Dušan Kovačević. Nije ovde u pitanju Uroš koji je uništio život jednom policajacu, niti bilo koji huligan koji je palio ambasadu, pretio homoseksualcima, Ženama u crnom, Biljani Srbljanović… Zašto niko ne šeta? Neka bude da je Rastko sa svojim prijateljima zaista počinio verbalni delikt i ugrozio život Borisu Malagurskom, neka bude da je Sveti Nepogrešivi Sud zaista u pravu, jer kako bi bilo ikako moguće da je u krivu, ali zašto se niko ne oglašava: Rastkove kolege, studenti, intelektualci, učeni i umni ljudi, pa i bezumni, bar neko?! To samo otkriva naš odnos prema učenim ljudima, i još jedan mnogo dublji problem – strah iz kojeg proizilazi ćutnja i opšte tihovanje.
I, da – čitav blog je subjekivan, ličan, isprovociran je presudom koja nam poručuje da ne lajemo mnogo, pa makar bilo to i na zatvorenom forumu, ili ako lajemo, da biramo na kog ćemo da zalajemo – očigledno da nije isto pretiti Borisu Malagurskom i Brankici Stanković. Ranije su babe pričale: To što kažeš preda mnom, rekao si sad i nikad više, i nigde više – nemoj da te neko slučajno čuje.
Više od svega zabrinjava ćutnja i tihovanje naših učitelja.
Šetajmo za žive!
Autori: Biljana Ćirić i Dušan Blagojević