Radi se, naime, o osećaju mučnine i gađenja zbog sve jače spoznaje da je pojava zvana "Slobodan Milošević" zapravo simptom kolektivne psihopatologije, za koju još uvek nema leka. Nešto poput elementarne nepogode, razmera društvenog zemljotresa, sa epicentrom u najmračnijim i najsirovijim dubinama društvenog bića.
Kad kažem pojava "Slobodan Milošević" mislim pre svega na onu bulumentu njegovih obožavalaca, promotera i ulizica, iz redova ne običnog sveta, već najučenijih i najprosvećenijih slojeva srpske nacije. Na one koji su do juče bili veliki Srbi, a sada se prave - Englezi. Na te "intelektualne" bedeme oko koncentričnih krugova vlasti, u čijem su zločinačkom centru bili bračni par Milošević i debeovsko-ratnoprofitersko-politikantsko jezgro srpske verzije nacional-socijalizma.
U ovom blogu skrećem pažnju na dva detalja, iz kojih se mogu videti celokupna beda i jalovost opijenosti voždom, vođom, liderom, "Slobom slobodom".... I da su žilavost i masovnost potrebe za "jakim čovekom", sa tolikim dokazima iz bliže i dalje istorije, u stvari (meta)staze kolektivnog lavirinta.
Kada je bivši hrvatski predsednik Stjepan Mesić prošle godine promovisao u Moskvi svoju knjigu "Kako se raspala Jugoslavija", gostima u Ruskoj privrednoj komori ispričao je detalje o odnosima i "crvenom telefonu" putem koga su komunicirali bivši predsednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
"Kada ste čuli da je Slobodan Milošević govorio loše o Franji Tuđmanu i obratno? Još 1991. ustanovljena je direktna telefonska linija između njih dvojice. U Zagrebu su je instalirali stručnjaci iz Srbije. Kad sam 2000. postao predsednik, još je bila aktivna, hteo sam nazvati Miloševića, ali nisam imao šifru. Tako je to u ratu. Oni koji planiraju rat sarađuju, a oni koji o tome ne znaju ništa - ginu!" - rekao je tada Stipe Mesić.
Drugi detalj je još porazniji. Tokom aktuelne sudske rasprave po hrvatskoj tužbi protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu javnost je saznala za stenogram razgovora predsednika Franje Tuđmana i Klintonovog izaslanika Ričarda Holbruka, u Zagrebu 18. avgusta 1995, samo deset dana nakon "Oluje". Holbruk je kao pomoćnik američkog državnog sekretara krenuo u diplomatsku ofanzivu koja će rezultirati potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. S Holbrukom su bili general Vesli Klark i Piter Gelbrejt, tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj, a sa Tuđmanom ministar odbrane Gojko Šušak.
Holbruk u Zagreb dolazi iz Beograda, nakon razgovora sa Miloševićem. Slobodan Milošević mu je rekao da je spreman na pregovore i da priznaje da je istočna Slavonija deo Hrvatske, no to ne može javno reći. Holbruk dolazi nagovoriti Tuđmana da ne preduzima vojnu akciju u istočnoj Slavoniji i traži da se tu održi status quo dok se ne reše stvari u BiH. Razgovor se odvija neposredno pre nego što je HV zajedno s HVO-om i Armijom BiH krenuo u vojne operacije prema Banjoj Luci.
Kada predsednik Tuđman uzme reč, on počne govoriti o hrvatsko-srpskom dogovoru, pa krene od 1918. i kaže da je Jugoslavija bila u krizi otkako je osnovana. Zatim prelazi na pitanje Banovine iz 1939. i podele BiH:
TUĐMAN: Gentleman, vi ste vjerojatno upoznati s kartom NATO-a i Europske unije iz 1990. i 1993.
CLARK: Ne sjećam se takve mape NATO-a.
TUĐMAN: NATO-a ili Europske unije. To je podjela između Istoka, Rusije i Zapada.
CLARK: To sasvim sigurno nije službeni NATO-ov dokument.
TUĐMAN: Ne kao službeni dokument, nego strateško razmatranje, koncept.
CLARK: Gospodine predsjedniče, mogu vam reći da NATO nema nikakav strateški koncept te vrste. Vidio sam sve takve dokumente, ali ovoga tu nema.
ŠUŠAK: Ona se koristi kako bi se nas napadalo za navodne pregovore s Miloševićem. To nije naš (nejasno)...
TUĐMAN: To je mapa iz Bruxellesa.
HOLBROOKE: Molim vas, jesam li dobro shvatio o kojoj karti je riječ? (..) Rekli ste da karta (salveta) koju su objavile londonske novine ne prikazuje vaše viđenje Bosne i Hercegovine i da ono što ste nacrtali Ashdownu nije nešto što vi osobno podržavate.
TUĐMAN: Svakako. Ipak, ja podržavam Henryja Kissingera kad kaže 'ako nismo mogli spasiti Jugoslaviju, ne možemo sačuvati Bosnu i Hercegovinu'.
HOLBROOKE: Znate, Kissinger je imao puno ludih ideja.
TUĐMAN: Ali su logične.
HOLBROOKE: On nije glup, ali govori samo u svoje ime. Htio bih to sasvim razjasniti, da bude sasvim jasno da vi i Milošević nećete dijeliti Bosnu. To je iznimno važno. Morate biti u stanju reći predsjedniku Clintonu, vrlo jasno, da dijelite američko viđenje regije koje uključuje Bosnu kao posebnu naciju.
ŠUŠAK: Kao posebnu državu...
HOLBROOKE: .... uniju, federaciju, razumijemo se. Posebnu državu u UN-u, sa sadašnjim granicama.
TUĐMAN: Dragi gospodine Holbrooke, nisam samo tako spomenuo sporazum iz 1939. Još od sporazuma Churchilla i Staljina o fifti-fifti podjeli interesnih sfera u bivšoj Jugoslaviji.
GALBRAITH: Dopustite mi da nešto kažem, gospodine predsjedniče. Podržavamo teritorijalni integritet Hrvatske i također Bosne i Hercegovine. Nešto ranije pitali ste bi li takozvani sporazum, koji nikad nije postojao, bio prihvatljiv za SAD. Odgovor je vrlo jasan: nikad neće biti prihvatljivo za SAD. Mi jednostavnino nećemo sudjelovati u podjeli Bosne ni pod kakvim uvjetima. (...)
Ko zna šta će još isplivati u narednim mesecima i godinama, ukazujući na razmere društvene katastrofe opijenosti voždom, vođom, čvrstom rukom, jakim čovekom, liderom, ocem nacije...!?
I to u okolnostima kada se već formiraju prvi bedemčići oko novokomponovanog voždića, koji ponovo obećava brza rešenja, tj. reklamira olako obećane brzine...