Razgovor i razmisljanje o vremenu Josipa Broza Tita, u kome je dosta nas rodjeno, a solidan broj, bogami, i odrastao, se uvek svodi na dva ekstrema: nije valjalo nista, i sve je bilo idealno.
Istina je, kao i uvek, negde na sredini, ali (cisto da stvari budu bespotrebno zakomplikovane) tacno je i da ne postoji samo jedna istina. Svako ima svoju licnu istinu. Nekoga je tadasnji sistem oprljio, nekome opalio dva samara, a nekoga je bogami i dobrano sutnuo u zadnjicu. Sa druge strane solidan broj ljudi je relativno mirno ziveo, sa relativno malim brojem briga, a bogami jedan broj se i lepo nafatirao za vreme staroga sistema.
U svakom slucaju kakva god da nam je pojedinacna sudbina bila, kakve god emocije da su nam uzburkane zbog nacina kojim se sistem konkretno ophodio prema nasim roditeljima, ili njihovim roditeljima, ukoliko zelimo da sagledamo prvo kakva je SFRJ/FNRJ zaista i bila, a onda i zasto je bila takva kakva je bila kao drzava, treba licne price da ostavimo po strani. To ne znaci da one nisu bitne za subjektivni dozivljaj, niti da nisu presudne za nas povratni odnos prema necemu sto je trebalo da bude nasa zemlja, niti da nisu krucijalne za ono sta smo, na koncu konca, mi toj zemlji (i.e. sami sebi) uradili. To samo znaci da je pogresno prvo parcijalno posmatrati stvari, a drugo da je jos pogresnije zauzeti stav kao da smo mi bili samo neki slucajni gosti ili prolaznici u toj zemlji, a ne da je ta zemlja bila skup svih nas, a pod tim podrazumevam svih nas i koji su je voleli i koji su je mrzeli. Svaka zemlja je samo skup svojih stanovnika, pa je to bila i Jugoslavija.
U poredjenju sa onim sto imamo danas, (kvazi?) politicke slobode i los standard, ono sto smo imali onda (kvazi?) politicke neslobode i pristojan standard, izgleda vrlo privlacno i utopijski daleko. Mnogi, medjutim, smatraju da je ono sto imamo danas upravo posledica laznosti onoga sto je bilo onda, i da bi cak bilo bolje da nam je onda bilo gore (ako vec nije moglo bolje), nego sto nam se tadasnji privid vestackog boljitka transformisao prvo u rat i razaranja, a zatim i u sadasnju stagnaciju i beznadje. Ja se ne slazem sa tom tezom. Ne moze se biti neko drugi. Ta zemlja to smo, kao sto sam vec rekao, bili svi mi, i koji smo je voleli i koji smo je mrzeli. Prema tome, ne bi trebalo "ladno povlaciti prave linije" samo zato sto je to lako, mnogima i pozeljno. Nijedna mozdana vijuga nije prava linija, te je stoga svako pravolinijsko "razmisljanje" iskljucivo posledica mentalne lenjosti, pa zato i necu da se dublje upustam u raspravu osim sto cu da kazem da ti koji to misle jednostavno nisu u pravu.
KPJ/SKJ je osim sto je bio skup ljudi razlicitih nacionalnosti bio i vrlo siroka lepeza umno-politickih orijentacija. Ja bih se cak usudio da kazem mnogo sira nego danasnja visepartijska ponuda. Ona nije proisticala iz toga sto su ti ljudi bili pametniji i/ili ideoloski raznovrsniji nego ovi danas, vec zato sto im je polje delovanja bilo nesumnjivo sire, a samim tim i pogledi. U redu, jednopartijski sistem je jednopartijski sistem, ali okruzenje je okruzenje. Mi smo i sebe i sopstveno okruzenje (kad kazem mi, u stvari mislim na republicko-pokrajinska rukovodstva od kraja osamdesetih pa nadalje, ali koja su narodne mase gotovo bezrezervno podrzavale i obozavale), sveli na nesto sto se granici sa singularitetom. Od jedne siroke zemlje i prostoprosirenog drustva, smo sami sebe sveli na neko maltene predcivilizacijsko, pecinsko stanje. Da ne bude zabune, ja ne poricem da je ta sirina bila posledica objektivno i svesno labavih stega sistema koji je mogao da nas steze mnogo jace i vise. Ali to dokazuje sta? I ova ovde demokratska vlast u Westminsteru iako je smenjiva moze da uzme pa da steze vise i jace, ali to ne radi (barem ne toliko ocigledno), pa smo mi ovde kao nesto slobodni.
Hocu da kazem, bez obzira voleli Broza ili ne, bez obzira da li vas je licno sistem mazio ili ne, bez obzira sta su vam dede i ujaci pricali o partizanskom i cetnickom pokretu, bez obzira koje ste nacionalnosti bili, kojem bogu ste se klanjali i kojem fudbalskom klubu klicali, u SFRJ smo imali zivot. Vlast je ipak i dozvoljavala i omogucavala neki zivot, neku diskusiju, neki diskurs. Na unutrasnjem planu limitiran klasnim besmislicama, na spoljasnjem planu cesto iznenadjujuce otvoren, ponekad cak i trzisno orijentisan. Fabrike i ljudi su radili, krediti koliko god su ih gutale crne rupe, isto toliko su bili korisceni za kakav takav razvoj...
Ali prilicno sam skrenuo sa teme. Voleo bih da mozemo da odgovorimo na pitanje zasto smo mi tu zemlju toliko (za)mrzeli. Da li samo zato sto smo kao malogradjanski nacionalisti iz ciste zavisti i komfornog kukavicluka prezirali Brozov hedonizam i kozmopolitanizam? Da li zato sto smo tu zemlju u jednom trenutku toliko voleli, a svi znamo da je samo jedan mali korak od ljubavi do mrznje? Da li zbog istorijskog "Ne!" 1948? Da li zato sto nas ni ta zemlja (kao niti jedna pre i posle nje) nije naucila da postujemo sami sebe? Da li smo mi uopste svesni kako se zavrsi "da komsiji crkne krava" princip, narocito kada smo svi mi stanovnici Jugoslavije u stvari bili ta "krava" kojoj smo, samoubilacki, tako strasno navijali da zavrsi u Carnex/Gavrilovic pastetama i kobasicama...
Ono sto znam je da se u toj zemlji ravnopravno moglo naci (i nalazilo) mesta za gotovo svako "niche" interesovanje: na TV ekranima su bili i "Znanje Imanje" i "Kino Oko", bio je i pulski festival i Prva savezna fudbalska liga, obitavali su bez trvenja i Akademija (klub, ne SANU, prim. gl. i odg. aut.) i Skadarlija, i skijanje i ronjenje, i spomenici revolucije i manastiri, i Bazar i Dobro Jutro, i Kralj Ibi i Kolubarska Bitka... Moglo se sa crvenim pasosem otici i u Pariz i u London, i u Njujork i u Moskvu, a da te niko nista ne pita zasto i zbog cega... Imali smo more, planine, gradove i sela, geografsku sirinu i istorijsko-kulturnu dubinu kojom se zaista malo koja zemlja mogla pohvaliti. Nostalgicniji bi mozda rekli da smo imali gotovo sve, a nismo cenili apsolutno nista. Ali i da se na kraju sve zavrsilo po nas tacno onako kako smo i zasluzili.
Daleko (vrlo daleko!) je sve to bilo od idealnog, ali se po mom misljenju ne moze poreci cinjenica da jesmo imali solidnu osnovu, solidan head start u odnosu na susedne narode i drzave. Iz te tacke u kojoj smo se nalazili moglo se (kao i uvek) krenuti na dve strane: ka boljem (sto je podrazumevalo i zahtevalo minimum odgovornosti prema zatecenom stanju i prema sopstvenoj inkarnaciji u tom stanju), i prema gorem (sto nije zahtevalo apsolutno nista i istovremeno dozvoljavalo apsolutno sve).
I ne slazem se sa onima koji kazu da je sve to bilo lazno, da je sve to bio samo privid, da je sve to bila samo fatamorgana. Sta je onda realno? Zivot i jesu putovanja, secanja, trenuci provedeni sa dragim i bliskim ljudima, male stvari velike vrednosti. Zivot je osecanje da si svoj na svome (kao Dzoni '81 na sarajevskom aerodromu...), zivot nije politika. I apsolutno prihvatam argument da postoje ljudi koji su '45 isto doziveli da izgube svoj svet i polje svoga delovanja i postojanja. I apsolutno se slazem da diskontinuiteti bitisanja na Balkanu nisu nikada i nikome doneli nista dobro, ali zasto se moralo sve to ponoviti 50 godina kasnije. Zbog komunizma, ili zbog Broza licno, ili zbog neceg treceg? Zasto su i nasi roditelji morali na sopstvenoj deci izivljavati frustracije iz mladosti?
Ja licno, jedino tu zemlju smatram kao originalno svoju. I Engleska i Srbija su samo "second best" resenja sa kojima obitavam u surogatu suzivota koji nikad nece ispuniti u potpunosti prazninu koju je gubitak originalne zemlje ostavio. I Engleska i Srbija su samo geografske odrednice u kojima se najcesce nalazim jer, na kraju krajeva, covek mora da bude negde na ovoj planeti (osim ako niste Sandra Bullock). I tacno je da se gubitak zemlje teze podnosi nego prirodan gubitak bliskih bioloskih jedinki.
Na kraju, kao i uvek u istoriji, kontekst se izgubi u vremenu, secanja izblede, detalji se zaborave. Jedino sto ostane je svest o tome da li smo bili winners ili losers. I kao sto Tito (i svi mi zajedno sa njim) nije nista drugo osim vestog hladno-ratovnog dobitnika, ovi svi posle njega (i mi svi zajedno sa njima) nisu nista drugo nego samo bespotrebni post-hladno-ratovni gubitnici. Ja ne krivim nikog konkretno sto sam lisen zemlje u kojoj sam rodjen i odrastao, uopste ne zameram nasim narodima i narodnostima sto su jedva docekali da ucestvuju u sveopstem nacionalistickom divljanju, nimalo ne zameram post-titoistickim vlastima ex-Yu sto su bezglavo i vandalski unistili Titov sistem (umesto da su ga inteligentno i konstruktivno razmontirali), ne uzimam im za zlo sto su olako profuckali svaku sansu koja im se ukazala za odmak od provalije, cak im na nekom licnom-imbecilnom nivou oprastam i sto su tako radosno ratovali i sa ociglednom slascu srusili celu nasu kucu. Samo im ne mogu oprostiti sto se i dalje trude da od svih nas retrogradno naprave luzere, i to u onom periodu kada objektivno (uz sve moguce subjektivne dozivljaje istog) to zaista nismo bili...
"I step off the train..., but the drugs don't work..."