Naslov je skroz naskroz pogrešan! Ampak zakaj pa ne?
Mislim da je već vreme, zašao sam u godine koje su bliže osmoj nego sedmoj deceniji, koja je pri kraju, dakle, da je vreme da se i ja ispovedim. Verujem da će većini od vas ova ispovjed izgledati suvišna i nepotrebna, jer je, iz mog dosadašnjeg blogorada, moja seksualna orijentacija više nego jasna. Ipak, zlu ne trebalo. Da, i ja javno!
Nije u mom životu postojao razvojni put tipa Razvojni put Bore Šnajdera, koji me je posle dugog lutanja i svakojakih potresa i lomova, doveo na put heteroseksualnosti. NE! Oduvek sam, dokle mi pamćenje seže, bio neobično sklon suprotnom polu. I danas, dok se s razumljivom dozom nostalgije prisećam (uz sve ostalo, razume se) negdašnjih prcojeba kako bi to poetski sročio štovani Gosn Čer, uvek me možete naći, sresti u društvu žena a vrlo retko u društvu osoba muškog pola. Nemam ja ništa protiv muškaraca osim što većina njih nije uspela da prebrodi infantilitet. Takvi su retki, odista retki a još su ređi oni pripadnici mog pola s kojima mogu na ravnoj nozi, ne crtajući im svaku svoju misao ili rečenicu, da razgovaram, iznosim i primam ideje, stavove, razmišljanja... To mi se nikad ne dešava sa ženama!
Davno sam u nekom od tekstova pomenuo moje prvo seksualno iskustvo ali nije na odmet da to i ovde uradim, jer upravo skovah izreku na latinskom: Memoria mater sapientiam!
Bejaše to bogami u prvoj polovini prošlog veka, i ona i ja imađasmo po tri godine. Grad u kojem se odvijala radnja je bio Varaždin. Do malog prsta na nozi sam bio zaljubljen u nju! Jes' da je uvek sa sobom nosala neku krpenu lutku bez i nacrtanog lica i da joj je majka svakog jutra skupljala svu kosu u jedan busen na vrh glave koji je vezivala crvenom gumicom za tegle, to ipak nije uticalo na moju bezrezervnu zaljubljenost. Ona crnkica, puti kao da je dobro osunčana, lepog nosića i još lepših napućenih usnica, očiju crnih kao ugarak, ja plavook i plavokos, ku'š lepši spoj! Dok su naše majke radile šta su već radile, nas dvoje bismo držeći se za ruke po ceo dan bili zajedno. Ja sam osećao da tu nešto nedostaje! I jednog dana sam joj rekao: Zažmuri. Poslušala me je kao mnogo puta pre toga. Pritisnuo sam svoje na njene vlažni pupoljčić usne. Trgla se malčice ali se nije odvojila niti otvorila oči. Potrajalo je to neko vreme, onda je ona otvorila kapke i pogledala me svojim crnim okicama: Koliko dugo to treba da traje? Čarolija je bila prekinuta ali ja se nisam predavao: Dođi, uhvatio sam je za slobodnu, mislim od lutke, ručicu i poveo je u ulaz zgrade u kojoj je stanovala. Zavukli smo se ispod stepeništa i rekao sam joj: Podigni haljinu, hoću da ti vidim stomak. Nakrivila je glavicu smešeći se: Hoću i ja da vidim tvoj. Brzinom munje sam zbacio tregere s ramena, pantalonice su spale, podigao sam majcu i pokazao joj pupak. Razgledala mi je stomak, položila ručicu na njega, pomazila ga, onda stavila lutku na stepenik i graciozno (bože, kad se samo setim!), s jednom nogom lako savijenom u kolenu, podigla haljinicu do brade! Njen stomačić je bio zaobljen a čvrst, pupčić je jedva virio iznad velikih pamučnih gaćica. Klekao sam i poljubio ga! To je lepo, rekla je, hoću još. Ljubio sam, ljubio, onako glasno cmokćući, njen crnpurasti čvrsti stomačić! Šamar, snažan udarac po mom obrazu, koji čini mi se i sad osećam, vratio me u stvarnost! Šta radiš to gade mali, nju je zgrabila za onaj busen od kose, ti marš kući i da te nikad više nisam videla s njim! Videćeš ti svoje kad ovo budem ispričala Radmili! Bila je to njena majka.
Radmila me nije istukla, posadila me na zeleno ofarbanu hoklicu u kuhinji i podbočivši rukama kukove, rekla: Rano si počeo...i gledaj me u oči dok ti govorim! Onda je usledila tirada da sam još mali za takve stvari, da je život tek predamnom i: Nemoj da sam čula da si to opet uradio, jesi li me čuo? Jesam, jesam, klimao sam glavom, jedva čekajući da završi.
Događaj sa šamarom me nije obeshrabrio! Majka joj skoro nedelju dana nije dozvoljavala da izlazi u dvorište a onda svakodnevni poslovi, zauzetost kuhinjom, pranjem veša i ostalim kućnozahtevnim poslovima, učiniše da njena pažnja popusti. Naša ljubav se nastavila kao da i nije bila prekinuta, samo smo bili oprezniji. Silazili smo u podrum, ja sam maznuo ključ koji je visio na ekseru pored ulaznih vrata. Razgledali smo jedno drugo, uživali u razlikama koje smo otkrivali, ljubili se, pipkali a onda smo se mi odselili u Beograd. Nikad je više nisam video ali kao što vidite, ni zaboravio.
Nisam imao nikavih problema s okolinom ni sa roditeljima, nije postojala potreba da im saopštavam ili objašnjavam svoju heteroseksualnu prirodu. Ustvari, sa ćaletom nisam imao ama baš nikakvih problema glede moje seksualne orijentacije, naprotiv a i svega ostalog, bio je nadasve razuman čovek. Radmila je bila druga priča. Nisu to s njom bili problemi koji se ne mogu prevazići ali nekako sa distance zamaklih godina, imam utisak i ubeđen sam da se ne varam, Radmila nije mogla da prihvati da u mom životu postoji žena (bilo koja!) osim nje! Patološki, A? Svaku s kojom bi me srela ili bih je doveo u stan, zvala je Vesna. Ljiljanama, Sekama, Ksenijama, Verama, Minama, Svetlanama...ponekad je bilo teško, skoro nemoguće, objasniti da su to Radmiline igre. Da li se tako ponaša svaka majka muškog deteta, ne, ali bogami dobar deo njih, upravo tako! I još nešto. Nije joj smetalo ili ne bi joj smetalo, da sam svako veče dovodio drugu devojku, ono, vozovi dolaze i prolaze! Kad bi ukapirala da veza počinje da traje, preduzimala je ozbiljne korake, bez kucanja bi upadala u moju sobu, kao: Evo deco kafice! Ili bi glasno gunđala pred vratima: Već je ponoć, ima li ta devojka kuću, roditelje? Kad mi je svega došlo preko glave, skuvao sam kafu, pozvao je u kuhinju, pustio da srkne gutljaj i: Slušaj Radmila, ti si me rodila, ja sam tvoj sin, kaži mi iskreno da li želiš da ceo svoj život provedem s tobom!? Šta ti pada na pamet, odgurnula je šoljicu, samo brinem s vremena na vreme! Da sam kriminalac pa da brineš a ti brineš što sam s devojkama, tebi to nije normalno? Ma ne, brinem jer si još mlad, da se ne vežeš ili nedajbože napraviš nekoj dete...Dobro bre, imam 23 godine a ti si me rodila sa devetnaest, znači pravili ste me kad si imala osamnaest... Nije to isto, onda je bilo drugo vreme a i ja sam bila zrelija... Bolje da pričam zidu nego tebi, pre bi me shvatio i razumeo! Pojma ti nemaš kako je to biti majka...Nemam i nikad neću imati pojma, ja sam muško i molim te najozbiljnije da se maneš svojih rabota kad je u pitanju moj odnos s devojkama! Ne želim da se više nikad raspravljamo oko toga!
Jedno vreme se držala ovog, nazovimo ga dogovorom ali je posle mesec, dva, počela Jovo nanovo. Kaži mi molim te šta si to našao na njoj, čime te privukla, meni deluje nekako tupavo... Ti zaslužuješ, zaslužuješ mnogo bolju i lepšu devojku od nje, meni deluje kao neka profuknjača... Ok, podigni suknju da se zavučem pod nju i tako provedem ostatak života, ti zaista nisi normalna!
Onda sam prestao da dovodim devojke, sastajali smo se po parkovima, u njihovim stanovima i kolima, dovijali smo se kako smo znali i umeli.
Ali da se manem Radmile, ni pored najbolje volje nije uspela da utiče na mene. I šta je pisac hteo/želeo da kaže? Vrlo jednostavno! Devojčice, devojke, žene, su do dana današnjeg ostale centar oko kojeg se okrećem svojim heteroseksualnim bićem. Sunce koje čine žene, svojom privlačnom silom i snagom, odredile su moju orbitu, koja će trajati sve dok budem živ!
Ja toliko.
P.S. Nema tako i toliko šarenih i mirisnih polja kao što je šareno i opojno mirisno ženstvo!