U trenucima osećaja besa, nemoći ili očaja, često sebe hvatam u potrazi za odgovorima na pitanje šta bih uradio "da sam ja neko i nešto u ovoj i ovakvoj Srbiji?".
Prvo bih kao priroritete Srbije proglasio 3 komparativne prednosti ove zemlje: hrana, energija i znanje. Igrao bih na te tri karte u međunarodnoj partiji ekonomskog i svakog drugog pokera.
Najpre bih stimulisao na raznovrsne načine odlazak nezaposlenog gradskog stanovništva na napuštena seoska imanja. Organizovao bih za njih stručnu pomoć u podizanju novih zasada voća, počev od jabuka i krušaka do trešanja i višanja. Naravno, i u povećanju stočnog fonda na tim oživljenim seoskim imanjima. Zalagao bih se da se novi zasadi podižu sa protivgradnim mrežama, sa sistemima za navodnjavanje i sa anti-frost sistemom. Taj tehnološki izum je koristan ne samo za zaštitu zasada od ranih prolećnih mrazeva, nego i za rashlađivanje plodova tokom sparnih letnjih meseci.
U Arilju, prestonici NJ. V. MALINE, u Osečini, simbolu šljivarstva u Srbiji i u Irigu, gde je najveća plantaža jabuka kod nas, stimulisao bih domaće i strane investiture da ulažu novac u izgradnju fabrika prehrambene industrije. Sve što se može napraviti od malina, šljiva i jabuka tu bi se proizvodilo i potom izvozilo. Naši nezaposleni prehrambeni tehnolozi našli bi posao, a Srbija više ne bi izvozila samo zamrznutu malinu i gajbe sa jabukama.
Podsticao bih i razvoj seoskog turizma u Srbiji, što je u metaforičnom smislu naša nafta i gas. Uz banjski turizam, seoski turizam bi za 5 do 10 godina mogao značajno da pospeši naš izvozni saldo i zaposli veliki broj mladih ljudi.
Što se enrgije tiče, podsticao bih podizanje vetroparkova i solarnih elektrana, kao i razvoj mini hidroelektrana. Podržao bih inženjera Ratomira Šinika, koji je nedavno patentirao višekrilnu vertikalnu turbinu, neuporedivo bolju, jaču i efikasniju od postojećih. Za 10 godina Srbija bi bila respektibilni izvoznik električne energije, sa većim deviznim prilivom od prodaje struje i čistijim vazduhom.
I najzad, ulaganje u znanje. Najpre, učitelji, profesori i nastavnici bili bi bolje plaćeni. Podsticao bih otvaranje škola za posebno nadarenu decu u svakom većem gradu Srbije. U istraživačku stanicu PETNICA uložio bih više finansijskih sredstava.
Sada se neko već pita "A odakle pare za sve to!?". Pa, za početak bi broj tzv. narodnih poslanika u srpskom parlamentu smanjio na 120. Ušteda svakog meseca samo za njihove plate je 130 000 evra. Godišnje je to preko 1,5 milion evra!!!
Ukinuo bih vozni park za našu alavu i neodgovornu političku nomenklaturu, a automobile bih rasprodao na javnoj aukciji, kao što su to uradili Fransoa Oland u Francuskoj I Mateo Renci u Italiji. Ušteda bi se merila milionima evra.
Eto, tih prvih 10 ili 20 miliona ušteđenih evra uložio bih u podsticanje nezaposlenih građanki i građana iz Beograda, Novog Sada, Kragujevca, Niša... da se presele i započnu novi život na napuštenim seoskim gazdinstvima.
A šta biste Vi uradili da ste neko i nešto u ovoj i ovakvoj Srbiji?