Prošle sam nedelje, ispred TV ekrana, razmišljao da li bih ja, da sam kojim slučajem narodni poslanik, glasao za Vučićev ekspoze.
Pokušaću da elaboriram tok svojih misli i primisli, nada i strepnji, međutim, najpre da kažem:
Da, glasao bih.
Zašto?
Pa pre svega zato što se vidi da se mandatar potrudio da napiše sveobuhvatan program. Dakle, vidi se trud. Potom, očigledna je ambicija. Mogao bih da zakeram i kažem da novi premijer pridaje previše pažnje kvantitetu, ali izgleda da mu je to u karakteru. To se vidi po tome što je uvek u unutrašnjem sukobu sa realnim i zamišljenim protivnicima. Ima veoma izraženu želju da se takmiči sa prethodnicima tako što će pokušati da od njih uradi više, brže, bolje, ili u slučaju ekspozea – duže. Zbog toga su on i drugi čelnici SNS proteklih dana više puta nepotrebno isticali da će se vlada formirati u “rekordnom roku”, kao da je to od neke važnosti. Pritom, logično je da se vlade koje postizbornim koalicijama pabirče skupštinsku većinu, prave sporije, jer ucenjivački potencijal stranaka i njihova nezajažljivost direktno je proporcionalna njihovoj neophodnosti za postizanje većine, a nikako ne osećaju za meru ili pristojnost, pa zadovoljavanje tih apetita po pravilu usporava proces dogovaranja o onome što svi kolokvijalno nazivaju “principima delovanja”. U ovom sadašnjem slučaju, da je Vučić tako želeo, mogao je sastav nove vlade da pročita 16. marta uveče i samo je njemu poznato zašto nije jer bi time postavio potpuno nedostižan rekord. Mislim, ako je već to važno.
Dakle, Vučić se potrudio da u ekspozeu dotakne svaku oblast kojom će se vlada baviti. Boris Begović je tu preopširnost, u Utisku, kritikovao rekavši, otprilike, kako je Vučić samo kopipejstovao izveštaje koje različita ministrastva godinama proizvode i koja se sastoje iz mnogobrojnih formulacija tipa “Neophodno je uraditi…” i “ U narednom periodu preduzeće se”. Čak i da je i Begović u pravu, to samo po sebi ne znači ništa loše jer je sigurno da su neka ministarstva vođena nekim prethodnim ministrima imala sasvim solidan uvid u situaciju i na poteze koje treba preduzeti. Zato nije uvek neophodno iznova izmišljati toplu vodu. Nije neophodno sve svoje prethodnike proglasiti za neznalice, kriminalce i neprijatelje. Daleko je korisnije iskoristiti sve dobro što su oni uradili, a toga sigurno ima, i na to se nadovezati. Korisno je iskoristiti i sve dobre ideje prethodnika koje ovi nisu realizovali iz ovih ili onih razloga. Tako to rade ozbiljne zemlje. Nijedna, od tih ozbiljnih, nema prostora za luksuz da joj svaka vlada krene od nule, negiranjem svega što je prethodna uradila.
Dakle, kada je u pitanju ekspoze, bio bih za. Kad je u pitanju sastav vlade imao bih ozbiljne primedbe. Čitam analitičarsko mišljenje Đorđa Vukadinovića koji kaže da su “personalni sastav, ličnost, sposobnosti i kvalifikacije novih ministara prilično nebitni u situaciji u kojoj će jedan čovek odlučivati praktično o svemu”. Ovo je sasvim netačno. Upravo u situaciji postojanja vlade koja na čelu ima jaku političku ličnost (za razliku od, recimo, prethodne dve), kvalitet ministara postaje veoma važan, jer osim odlučivanja, u vladi nešto mora i da se radi. Osim što mora rano da dolazi na posao i ostane u zgradi vlade do kasno, neko mora kvalitetno da razmišlja. Da je u stanju da napravi stručnu ekspertizu i donese predlog mera kojim je moguće rešavanje određenog problema. Da bude posvećen, odgovoran, inteligentan i kreativan. Ako na nekoj od pozicija izabrani ministar, kojim slučajem, nije takav to će najpre da oseti sam Vučić. I onda će se on prvi zapitati zašto je u situaciji kad mu je izborni rezultat obezbedio široko, najšire moguće, polje delovanja, sam sebi zagorčavao život izborim ličnosti koje je na ministarska mesta mogao da dovede samo nekakav, golim okom nevidljiv, kompromis. Kao i ličnostima koje svojim biografijama, umesto željenih promena i reformi, simbolizuju i garantuju opstajanje svega onog što se u dosadašnjoj praksi pokazalo kao loše.
No, i pored svoje skepse u pogledu vladinog tima, za Vučićev plan bih ipak digao ruku, između ostalog i zato što je to trenutno jedini sveobuhvatni plan izlaska iz krize.
Da li se opozicija potrudila da za protekle dve godine pruži bolji, ili barem drugačiji?
Jok brate. Oni se još uvek, sistematski, bave jedino sobom. Poput onog seljaka koji će za opoziciju glasati kad bude vlast, tako će verovatno i opozicija svoja alternativna rešenja ponuditi građanima tek kad postane vlast. Dakle, ne skoro.
Objavljeno u Našim novinama, 3.5.2014.