ili Pronađeno vreme ili eh Pruste, Pruste!
Urezujem njeno ime u jednu od prečaga klupe, januar je 1971 godine, ispod mene je Dubrovačka luka, vidim, kad prekinem urezivanje, Gradsku kavanu, onaj deo što prozorima izlazi na luku. Jeli bre mazgove, ti mi muvaš sestru, setim se Mićunovog, pre konstatacije nego, pitanja. Koju, smejem se, imaš ih dve a imaš i onu u Puli? Ne zajebavam se, Jovana ima samo šesnaest godina a ti si mator konj, studiraš... Ma ne bre, samo sam pažljiv, zacopala se u mene, sam si svedok, prati me kao kučence... Nemoj slučajno... Šta ti je jebote, k'o da me ne znaš... Kažem ti baš zato što te znam i unosi mi se u lice sa sve ogromnim naočarama, stakla teleskopska! Onda joj zabrani da se muva oko mene, brat si joj, stariji brat... Ne mogu ja da budem na sto mesta, zato ti i kažem, mani je se...
Beograd, letnji dan, preko puta Albanije, idem pod ruku sa Vesnom, malo, malo pa se poljubimo, odjednom šamar! Kakav šamar, šamarčina! Jovani srce puca a ti se ljubakaš s kojekakvom... Smiri se Mirjana, koji ti je moj, odgurujem je od sebe, Jovanina mlađa sestra. Ti si pizda, ni telefon da okreneš, ona ne izlazi iz kuće, čeka... budala, kažem joj ja! Briši mala, umeša se Vesna... 'oćeš i tebi da prilepim jedan, razgoropadi se Mirjana!
Bila sam kao u nekom bunilu, jesmo, jel' da... a prsten je... jel' to tirkiz... tako je malecan, vidi kako mi stoji, pruža mi šačicu ispred nosa.
Mikele sine, Jovana je otišla... pobegla od kuće...molim te da je zoveš, primila je neka drugarica s fakulteta, zapiši broj telefona, pritegli smo Mirjanu... molim te kao sina, kaži joj da se vrati... ona te voli, poslušaće te! Zvaću je čika Radovane ali sumnjam da će me... nismo se čuli ni videli nekoliko meseci... Samo je ti zovi, molim te!
Okrenem broj, tiše bre, vičem, stan mi pun, drugi dan mog dvadestdevetog rođendana, neki su po sobama s devojkama, u trpezariji se igra pokerica, Gaga u kuhinji u najvećem Radmilinom locu kuva riblju čorbu, Bobo, Žile, Budo i Zoran sede za stolom i dobacuju Gariju, zajebavaju ga, nisi sipao onu Mikeleovu ljutu leskovčanku... a lorber... koliko vrsta ribe si turio u tu lončinu... ako je samo od šarana, jebaji ga... Gaga ćuti, smeje se a onda svojim Šaljapin glasom: Samo vi kenjajte, pobićete se oko čorbe, grebaćete dno lonca! Halo, čujem tih Jovanin glas! Ućutite bre, razgovaram, izderem se! Ej, ćao, Mikele ovde... Znam, kaže a glas joj postao još tiši. Radovan mi dao broj, vrati se, čega se to igraš, keva samo što ti nije dobila moždani udar... Neću, jedva je čujem. Hajde da se nađemo, da popričamo... Neću... neću nikad više da te vidim, skoro šapuće. Gde si, u kom si kraju, evo doćiću, ti si pametnica, sešćemo i razgovarati... Na Vračaru, izlete joj. Polazim, naći ćemo se ispred Slavije, brzo spuštam slušalicu. Sedam u taksi i dok dlanom o dlan, eto me pred Slavijom. Pustoš, nigde žive duše, igra se derbi, setim se, zapalim duvan i s noge na nogu, osvrćem se... Evo me, čujem joj glas iza leđa, ne glas, šapat. Okrenem se, ne mogu da je prepoznam! Umesto Jovane ispred mene stoji neka anoreksična devojka, kosa joj kao da je preležala tifus! U glavudži mi zvoni: Gde nestade ona bujna vrana kosa, gde se dedoše Jovanine lepe velike sise, samo su oči ostale iste, bademaste, indijsko bademaste, sjajne ali potonule u tamno plave kolobare. Jedva je nagovorih da uđemo u Slaviju! Ja Lozu, Jovana kiselu vodu. Krši ruke i ne gleda me, spustila pogled. Ćutimo. Šta te spopalo, koji ti je đavo, šta ti je falilo kod Radovana i Mice... i Mirjane...i Mićuna... Ona još više saginje glavu, vidim joj tanak vratić i čuperke kose. Šta misliš da postigneš ovim bežanjem... kod drugarice, dokle će to trajati? Nisam kod drugarice, kod kolege sam, on me voli, hoće da se udam za njega. Voliš li ti njega... on je dobar i pažljiv... da li ga voliš...počne da plače, tiho, rida bez glasa...ja sam uvek volela samo tebe a ti mene... ja sam za tebe bila zatelebana guščica koja je jedva čekala tvoj mig da dotrči... Loza je Loza a istina je istina. Stegne me u grlu, očas mi kroz glavu prolete sva iživljavanja glede nje, moja ubeđenost da će doći čim je pozovem! Udaj se za mene, čujem svoj glas! Ne, ne, nikad, to je moralo da se završi, nisam više mogla... Udaj se za mene, ponavljam. Podigne glavu, uperi svoje crne oči u moje, suze joj se slivaju niz obraze, ne, ti mene nisi nikad voleo...idem ja i molim te nemoj više da me zoveš, nikad! Popijem još jednu Lozu i izađem iz Slavije. Pogledom tražim taksi, zaustavlja se fića, glava koja proviruje kroz prozor, pita me: Kako da izađemo na put za Novi Sad? Povezite me, idem u tom pravcu, pokazaću vam. Vratim se u gajbu, od čorbe ni traga, društvo se uglavnom razišlo, ostali samo pokeraši. Istuširam se, zapalim i pokušam da kibicujem ali jok! Odem u sobu i odreždim do jutra otvorenih očiju!
Pet dana kasnije, već posle podne, oko šestice, zvoni telefon. Ćao Mikele, ‘ajde dođi kod nas, znaš da je Seki i meni danas rođendan... E, i da ti kažem nismo više kod Bajlonija, sad smo u Bloku 70, odcvrkuta adresu, sprat, broj stana. Kakav bre Blok, gde je to, kako se stiže do tamo, nisam bio raspoložen da joj udovoljim. Zvono na vratima, čekaj, kažem, ostavljam slušalicu i otvaram. Pop na vratima: Aj' idemo kod Pere na Ušće, maznuo sam Radetu moskviča. Jel' ti znaš gde je Blok 70, pitam Popa? Znam, što? Zove me Ceca, njoj i Seki je danas rođendan... a nisu više kod Bajlonija, pita Pop? Uzimam slušalicu, Pop kaže: Pitaj je koliko ima riba...e i koje piće imaju, ma nemoj to, poneću ja dve flaše Burbona. Elem, Pop i ja se nekako dokoturamo do famoznog Bloka 70, parkiramo moskvič i krenemo da se raspitujemo gde se nalazi soliter broj taj i taj. Koga god smo pitali, odmahivao je glavom, Blok još nije bio dovršen pa samim tim ni adekvatno obeležen. Već smo hteli da dignemo ruke i odemo kod Pere na Ušće, kad naiđe neki devojčurak i Pop već ulazeći u kola, reda radi je upita. Curetak se okrenu i pokaza nam soliter pored koga smo se parkirali: Ovo je taj broj.
Pet dana ranije, nudio sam, i ona i ja smo znali da je iz sažaljenja ili osećanja odgovornosti ili griže savesti, brak Jovani. Pet dana kasnije na rođendanu drugarica mi, upoznao sam ženu, tada devojku, koju sam posle nekoliko meseci zabavljanja oženio i s kojom sam i danas.
Da li se posipam pepelom?
P.S. Jovanu sam sreo samo jednom, okrenula je glavu i prošla. Muvajući se osamdesetih po Senjaku, u Ruskoj sam se skoro sudario s Mirjanom. Poljubili smo se, ‘ajde da popijemo po pivčugu ispred prodavnice, i dalje je pušila k'o Turčin. Jovana, ako te zanima ima tri sina... ja samo ćerku...i razvela sam se, bio je dosadan k'o podguzna muva, a ti? Rekao sam joj. Da je pozdravim? Ne, nemoj joj ni pominjati da si me srela. ‘oćemo još po jedno, ustala je i otišla u prodavnicu. Ni nju nikad više nisam video.