Upoznajte.....Alavu !
Za prošli rođendan uzeli su mi bicikl. Crveni bicikl, osamnaest brzina, kupljen na buvljaku u Pančevu.
Ja baš i nisam od onih koji vole vožnju biciklom, ali to samo zato što nemam naviku – u gradu nema biciklističkih staza, pa moraš bajkom u saobraćaj, a to je mnogo stresno, jer naš narod nema strpljenja a ni respekta za bicikliste. Ipak, koristila sam ga, nije da nisam, i lepo me je služio skoro godinu dana.
Oko bicikla sam imala sitnije prepirke sa sestrom, obično oko reda vožnje , ali bogami i oko toga što ga ispred vrata od stana redovno ostavlja nevezanog, kao neće niko, pa onda ja idem za njom i zaključavam.
Došao je i taj dan, moj rođendan, ceo dan se negde zujalo - što sestra, što ja, uveče se okupilo društvo, i kako to običaji nalažu – zaselo se do sitnih sati. Kad je došlo vreme da se prate gosti, kao prava domaćica izlazim skoro do lifta, palim svetla u hodniku da gosti ne budu u mraku dok čekaju lift, i konačno – mašem. Po povratku u stan bacim pogled na bicikl – opet ga nije zaključala. Proradio u meni neki inat, pa se mislim - e neću ga zaključati ni ja.
Oko pola osam ujutro narednog dana krećem na posao, ispred stana čudna praznina, okrećem se oko sebe, sve mi nešto fali ali ne znam šta....Bicikl !
Vraćam se unutra, virim u sestrinu sobu – spava. Od šoka ništa ovog puta, nije to prvi bicikl koji nam je ukraden. Kroz sve sam već prošla, i to više puta, od ljutnje, razočaranja, preuzimanja krivice na sebe, pa opet ljutnje i maštanja o tome kako ga hvatam na delu, međutim ovog puta ništa od toga. Ovog puta to doživljavam sasvim lično - odakle mu obraz da tako nešto uradi na moj rođendan?!
Kada sam stigla na posao, već sam bila rešena da ću mu pokazati njegovog boga. Ne znam kako doduše, ali hoću. Usred neke gužve, gomila ljudi prolazi, ja zatrpana gomilom papira, polusvesno uzimam telefon u ruke i okrećem – 92..... Ni ne razmišljam šta ću reći, zašto zovem, tek sama ruka okrenula ta dva broja i sa druge strane zvoni.....
Udubljena u papire ispred sebe, sa slušalicom prislonjenom na uvo, odjednom shvatam – PA OVDE SE NIKO NE JAVLJA....
U neverici, okrećem ponovo 92, možda sam prvi put onako rasejana pogrešila broj, sada čekam kao zapeta puška da se neko javi, iako još uvek ne znam šta ću mu reći, niti zašto ja uopšte zovem policiju. Opet zvoni, jednom, drugi put, peti, centrala izbacuje, okrećem opet, zvoni, centrala izbacuje, a ja - u šoku!
Čekaj malo, radni dan je, 11 sati, ja bih sada mogla biti bankarski službenik kome je pištolj prislonjen na čelo, mogla bih biti učesnik u saobraćaju koji je upravo doživeo udes, mogla bih biti starica na ulici kojoj je neko oteo tašnu, mogla bih biti komšija koji čuje batinjanje iz susednog stana, mogla bih biti unezverena majka kojoj je nestalo dete, ma mogla bih biti mnogo toga, sva sreća pa su meni samo ukrali ....bicikl!!!!!