"Ja sam Monika, rodjena sam u Nemačkoj i došla sam u Ameriku 1992. pošto sam se udala za Amerikanca. Sad imamo tri dečaka koji su 20, 18 i 16 godina stari. Moj muž je imao nervni slom 1998. i od tada nije sposoban za rad. Ja sam ta koja donosi hleb u kuću što je ponekad zaista teško, posebno kad imate troje dece".
Monika je žonglirala sa nekoliko kreditnih kartica i ukupnim zaduženjem od nekih 20-tak hiljada dolara duga. A onda je saznala da joj se dvojica od trojice sinova drogiraju. Usledilo je lečenje I prebacivanje dečaka u privatnu školu specijalizovanu za rad sa posrnulom omladinom.
"To je u stvari gurnulo moje finansije u samu provaliju. Ništa nije besplatno u Americi. Godina školovanja za jedno dete staje 30 hiljada dolara. A ja sam imala dva sina u toj školi. Za dve nedelje upala sam u dug od 60 hiljada dolara"
Monika je angažovala advokata koji joj je za sumu od par hiljada dolara pomogao da skine omču dugova s vrata. Procedura je trajala četiri meseca. Onoga trenutka kada advokat svu dokumentaciju pošalje sudu za bankrote, sva potraživanja po osnovu duga bivaju obustavljena.
"Znate, sve što imate a da ima vrednost kojom bi se mogli platiti poverioci, morate prodati. Oni to uzmu od vas. Ali u našem slučaju, nije bilo ničeg toliko vrednog. I oni su se saglasili da nam otpišu dugove. Plaćali smo auto na mesečnom nivou, ali auto je vredeo manje od onoga koliko smo dugovali. U Americi ne gubite kuću. Jer to nema nikakvog smisla. Jer onda ste beskućnik I to ne funkcioniše".
Nakon četiri meseca Moniki je stiglo pismo od suda u kojem piše da je kao gumicom izbrisano 80 hiljada dolara duga. U Monikinoj kreditnoj istoriji deset godina će trajati beleška da je bankrotirala. Naredne tri godine ona neće moći da uzima kreditne kartice.
"To znači da morate da imate uštedjevinu, da ostavljate sa strane, za hitne slučajeve. Da li je teško živeti u Americi bez kredita? Pošto sam Evropljanka ja sam navikla na to. Morate da pitate Amerikanca. Meni je to OK. Mi Evropljani oduvek živimo tako. Ako imate na računu, možete da kupite ako nemate, morate da uštedite za to. Sada živim taj koncept I mislim da više neću ulaziti u kredite kako bih izbegla te dileme. I čak mislim da ni ne mogu jer možete da proglasite bankrot na svakih deset godina".
Ovo je jedna od mojih brojnih beleški iz Amerike gde sam prošle godine snimala i skupljala materijal za seriju "Nije strašno pasti" nedavno prikazanu na RTS-u. Ideja mi je da napišem nekoliko blogova o bankrotu. Danas sam počela od, za nas najlakšeg aspekta - lični bankrot. Mi gradjani Srbije na to nemamo pravo. Još. Procena je da bi, kada bi to pravo izvojevali, banke momentalno kolabirale. Šta vi mislite?
Moniku i neke druge iznimno interesantne sagovornike na temu bankrota, možete upoznati u prvoj epizodi serije
Radujem se komentarima i živahnoj debati unapred!