Jadan ministar Nebojša!!!
Iako fin, odgovoran, postao je žrtva "nazovi naučnika". Oni su se, eto baš sad setili da analiziraju doktorsku disertaciju, iako je Stefanović disertaciju obranio još daleke 2013.
Naivno sam mislio da teško šta može biti bizarnije od očigledno amaterski skrpanog sastava koji nosi naslov doktorske disertacije. Pogrešio sam. Još je bizarnija obrana tzv doktorata.
Očigledno da se velika glupost može braniti jedino još većom glupošću. Ako se Dr Snežana Djordjevic već kockala sa svojim integritetom profesora Beogradskog univerziteta prihvatajući jedan takav sastav kao doktorat, bolje da je ćutala kad je taj rad ugledao svetlo dana.
Lepo kažu ljudi: kockar ne gubi zato što se kocka, nego zato što se vadi.
Otužan je njen pokušaj da obrani, pre svega sebe, kao člana komisije koja je disertaciju odobrila. Kao neko ko je očigledno učestvovao u srozavanju akademskog standarda, malo je čudno kad profesorka nesumnjivo nizak kvalitet disertacije opravdava baš tim drastično sniženim akademskim standardima.
Još je možda tragikomičnije kad profesorka Djordjević tvrdi kako ona nije videla delove svog rada u disertaciji pošto ju je Stefanović samo parafrazirao?! Medjutim, verovatno je za Ginisa kad profesorka Djordjević kršenje najosnovnijih kriterijuma naučnog rada povezuje sa izolacijom.
Elem, pravi udar na mozak desio se na skupštinskom odboru za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo. Tamo su, naime, Naprednjaci Babić i Martinović, ministra Stefanovića proglasili žrtvom antireformskih snaga predvodjenih Demokratskom Strankom.
Okreni, obrni, koja god obrana da zvuči bizarnije, Stefanović na kraju ispada žrtva, bilo nedobronamernih, glupih, nazovi naučnika, bilo izmišljenih/zamišljenih političkih protivnika, bilo izolacije.
E sad, predsednik vlade koji bi po prirodi svog posla trebao biti najodgovorniji, sam predvodi kvartet koji Stefanovića lišava bilo kakve odgovornosti proglašavajuci ga nevinom žrtvom.
Da stvar bude gora, argument koji koristi Vučić u obrani Stefanovića ne samo da je daleko najbizarniji, on praktički ne postoji.
Lažne diplome nisu srpski, pa niti fenomen Naprednjaka. Medjutim ono što izgleda jeste srpski fenomen jeste reakcija srpskih političara kad se suoče sa bilo kakvom vrstom odgovornosti. Dovoljno je tek malo odškrinuti vrata istorije: čim se nasluti neka mogućnost odgovornosti srpske vlastele/ ista se momentalno samoproglašava žrtvom nepravednog sveta, zapada, istoka , boga,vraga, Haga, sankcija, izolacije, belih listića, žutih lopova, kvaziintelektualaca, kvazianalitičara, a sad i OEBS/a i ovih nazovi stručnjaka iz Engleske.
Srpski se političari sa neverovatnom lakoćom i često bez ikakvih posledica od mogućih odgovornih lica pretvaraju u nevine žrtve svih pomenutih ili nepomenutih dežurnih krivaca.
Svojom reakcijom premijer Vučić nas je podsetio da ne postoji dno, dovoljno bizarna, dovoljno groteskna reakcija koje se političari neće dotaći/gaditi ne bi li od odgovornog lica napravili nevinu žrtvu.
Ovaj slučaj iako ne prvi niti jedini, očigledan je primer srpskog političkog paradoksa u kome je elita u oštrom sukobu interesa sa društvom čije bi interese trebala da štiti.
Naravno, u trenutcima kada otvoreno radi protiv interesa vlastitog društva, vlast otvoreno laže i obmanjuje javnost predstavljajuci sebe žrtvom izmišljenih ili zamišljenih neprijatelja.
Vlada Angele Merkel, kojoj se srpski premijer tobože divi, ne bi sebi nikad dopustila ovakvu reakciju. Ne zbog toga što su nemački političari mnogo fini ili imuni na korupciju, već najviše zbog toga što društvo takvo ponašanje vlade ne bi tolerisalo.
Sa druge strane, srpsko je društvo tokom zadnje dve decenije tolerisalo maltene svaki, pa i najbizarniji mogući beg vlastite političke elite od bilo kakve odgovornosti. Često je i sama akademska zajednica koja bi zbog nivoa svog obrazovanja trebala biti deo društva koji je najviše imun na manipulacije ili iste prihvatala, ili im se nije suprostavljala.
Zbog toga valjda ne čudi što su analizu sumnjivih diploma sa sumnjivih srpskih fakulteta započeli naučnici van Srbije.
Ostaje medjutim jednostavno pitanje :Otkud toliko zaglušujuća tišina medju svim onim profesorima, doktorima, studentima koji su u svoj rad uložili trud, znanje, vreme,a ne partijsku knjižicu? Koliko je teško inicirati/pokrenuti nekakvu peticiju kojom bi se tražila ozbiljna reakcija države?
Pa zar i takav pritisak na otvoreno neodgovornu vlast mora da stigne iz Brisela? Posle ce se vlast po ko zna koji put samoproglasiti žrtvom uslovljavanja EU, OEBSa, vraga ili boga.