Pretpostavljam da je g-đa Paula Thiede, na kraju prošlonedeljnog «Utiska», bila sigurna da OEBS nije institucija koja nama može da pomogne, a da bi po jedan psihoanalitičar na svaku glavu učesnika u javnom životu bio minimum od koga bi morali da krenemo. Razmišljao sam o ovome dok je zamenica šefa Misije OEBS-a u Srbiji, ljubazno i uz osmeh pokušavala da odgovori na postavljena pitanja. Obratite pažnju: uz osmeh. Da li je osmeh u «Utisku nedelje» i vama zasmetao?
Taj mi je osmeh zamaglio sopstveni utisak. Kako čovek da podnese toliko odsustvo mržnje i želje da se neko razbije, pocepa, satre, pokida, uvredi, omalovaži, polomi, razvuče, ispljuje, degradira, napadne, zaskoči, nagazi, išamara, rastrgne, natakne, rasturi, izgazi, razvali, ponizi, destruira i satera u mišju rupu? Osetio sam nelagodu zbog toga što je gošća nedeljne emisije neusklađena sa uobičajenim modelom naše javne komunikacije. Tešio sam se da je sve to folirantsko naučeno ponašanje kojim stranci planski žele da zagade čistotu naših agresijom obuzetih duša.
I sad se pitam, da li je prethodni pasus ironičan i u kojoj meri. Nažalost, ne u velikoj. Mnogo smo se ukuvali u vrelini kolektivne histerije, baš kao ona žaba u loncu na koju je podsetila Mirjana Miočinović. Kuvanjem u ključaloj vodi kolektivne mentalne uravnilovke zamagljuje nam se svest, brkaju pririteti i vrtoglavom brzinom menjaju nam se rasploženja i afiniteti. Objekti obožavanja i nezadovoljstva zamenjuju svoja mesta češće i brže nego što normalnost može da podnese.
Panović je ovu besmislenu galamu i zbrku pokušao da nadjača Lenjinovim pitanjem «Šta da se radi?», vezujući ga za događaje u Demokratskoj stranci. Ali pitanje se odnosi i na širu, mnogo širu, društvenu zajednicu, na sve nas koji danas besnimo u sebi jer ne znamo odgovor. Za nemanje odgovora sklon sam da okrivim intelektualnu javnost koja po pravilu doprinosi opštem košmaru, umesto da pojašnjava, usmerava i poboljšava stvari. U tom smislu, ona, stepen ludovanja, koliko god to izgledalo nemoguće, podiže na viši stepen. I evo, tradicionalna ideološka partnerstva se kidaju i osnivaju nova neprincipijelna savezništva, pa su tako »Peščanik» i «Nova srpska politička misao» trenutno u istom rovu, suprotstavljeni «e-novinama» s kojima ne uspevajuda se dogovore ima li u Srbiji cenzure ili ne. Ali, zabavno slušati kako pravo na drugačije mišljenje brani Svetlana Lukić, urednica portala na kome niko nema prava na drugačije mišljenje.
Međutim, ako bih okrivio njih, javne delatnike, učinio bih nepravdu.
Za sadašnju opštenarodnu konfuziju najveći krivac je vlast. Ona emanira ambivalentnost, suprotstavljene i međusobno poništavajuće stavove. Ona je izvorište shizofrenih vrednosnih poruka i gestova kojima zbunjuje, demorališe i onespokojava. Vučić pred put u Nemačku kaže da je ona naš strateški politički i ekonomski partner, a u isto vreme optuži naše druge strateške partnere da su u zaveri protiv njega. Ovakva situacija indukuje statički elektricitet javnog mnjenja koji jedino pogoduje Ratku Dmitroviću da u opozicionom Novostima ruši ovu vladu na spoljnopolitičkim temama sa još više elana.
Obaranje Peščanika na nekoliko sati, možda jeste dokaz cenzure, možda nije, ali ono što meni deluje mnogo ozbiljnijim indikatorom narušenog zdravlja društva jeste to što vlast dosledno bojkotuje «Utisak», što nema ozbiljnog dijaloga o važnim temama i što par preostalih ostrvaca kritičkog mišljenja predstavlja pre laboratorijske uzorke za dokazivanje slobode štampe, nego normalnu i uobičajenu pojavu u demokratskom društvu.
Vlada, na čelu sa Vučićem, morala bi da donese ozbiljnu odluku. Ne onu koju pominju Ljilja Smajlović i Bakić, da li će Srbija da uvede sankcije Rusiji, jer to za EU i Rusiju ima važnost koliko pola lule duvana, možda i manju, nego onu mnogo važniju - gde ide Srbija, kako i zašto.
Ako je naš cilj da zaista postanemo ravnopravni član EU, 2020, onda treba da kaže, predsednik vlade, da li ćemo do tamo cupkati na jednoj nozi, da li ćemo ići «dijagonalno» kao onaj pijanac Libera Markonija, ili ćemo normalnim hodom i najkraćim putem.
Ako naš cilj jeste, kao što mislim da treba da bude, članstvo u EU, onda mora, ta naša, legitimna, vlast, da odluči - da li ćemo na tom putu razvijati duh tolerancije, poštovanja, dijaloga i slobode, ili ćemo učiniti i ono malo što nedostaje da se pohvatamo za guše i podavimo.
Uz opasnost da postanem dosadan, apelujem, zapitajmo se šta je alternativa. Zapitajmo se koja ličnost i koje političke snage sutra preuzimaju kormilo srpskog broda ako bi aktuelni premijer, danas, iz bilo kog razloga, odstupio. Umesto da vam objašnjavam ono čega se i sami pribojavate, odlazim da pratim odjeke Vučićeve posete Berlinu. I Lukašenkove Beogradu.
Objavljeno u Našim Novinama 14.6.2014.