Za doručkom smo bili samo nas dvoje i par Amerikanaca u kasnim pedesetim. Kako su nas opazili, tako su počeli razgovor na onaj nametljivo-sponatni način, koji sam u sebi nazivala 'američkim' jer sam ga primetila i kod Brajana još prvog dana na Siciliji. Glasno i srdačno, sa mnogo uzvika i smeha, kao pri susretu dobrih starih prijatelja iako se vide prvi i verovatno poslednji put.
Bili su iz Kalifornije, u kojoj je Brajan rođen i gde je proveo rano detinjstvo, što je bio dodatni razlog za ushićenje. Putovali su po svetu već osam meseci, mahom autobusom i vozom, a planirali su da ostanu na putovanju dokle budu imali novca.
Kada su čuli za naš plan, samo što nisu počeli da vrište od oduševljenja.
„I koliko dugo mislite da biciklirate po svetu?“, zanimalo je Meta, kako nam se predstavio sitni oniži čovek koji se činio upola manjim od svoje pozamašne žene.
„Nemamo rok“, odgovorio je Brajan sležući ramenima. „Nismo usmereni na sam cilj, već na putovanje.“
To je bila rečenica s njegovog bloga koju je veoma voleo. Možda zbog mog znanja engleskog ili zbog drugačijih očekivanja, tek, činila mi se potpuno neodređenom. Kada bi ljudi mene pitali, odgovarala sam da izbegavamo da planiramo mnogo unapred, ali da pretpostavljamo da će nam biti potrebno nekoliko godina, mada u svakom trenutku možemo da odlučimo da prekinemo i vratimo se – a da li svako svojoj kući ili u Ameriku, odnosno Srbiju, zavisiće od toga kako nam bude išlo u vezi.
„Divno! Divno“, bila je očarana Suzan, Metova žena. „A zašto ste izabrali da krenete baš iz Bratislave?“
„Hoćemo da najpre vozimo po Karpatima nekoliko meseci a posle ćemo preko Balkana prema Turskoj“, odgovorio je Brajan.
Osmehnuo mi se i ovlaš me je pomazio po leđima. Stajali smo ispred švedskog stola puneći naše tanjire, u poretku: Met, Brajan, ja, Suzan.
„Fantastično!“, uskliknula je debela žena preko mene. „A kako ste se vas dvoje našli, mislim, ti iz Kolorada, ona iz Srbije? Da li ste se poznavali pre ovoga?“
Nisam imala problem sa otvorenošću ni kada je reč o mnogo intimnijim pitanjima, ali u ovom njenom bilo je nečeg što mi se nije dopalo. Kao da se čudila šta će on u takvoj avanturi sa mnom, da li zbog toga što dolazim iz Srbije ili što joj ne delujemo kao skladan par, ili pak iz oba razloga. No Brajan očito nije delio moj utisak jer im je nepromenjeno srdačnim tonom ukratko prepričao istoriju naše veze:
„Upoznali smo se preko jednog biciklističkog portala tako što smo oboje maštali o putu oko sveta. Malo smo se dopisivali, potom smo napravili probnu turu i onda smo se odlučili. Ja sam doleteo pre dve nedelje u Berlin i vozio sam dovde, a Snežana je sinoć stigla autobusom iz Beograda. A kroz dva dana najzad krećemo!“
Zbog neskrivenog ushićenja u njegovom glasu, došlo mi je da ga poljubim, ali nisam bila sasvim sigurna koliko voli pokazivanje intimnosti pred drugima, pa sam se uzdržala.
„A pare? Kako ste ih obezbedili?“, zanimalo je Meta.
Već smo bili završili s posluživanjem i sada smo stajali na pramcu broda koji je bio preuređen u restoran, sa tanjirima punim hrane i šoljama kafe u rukama. Bila sam gladna i pitala sam se hoće li nas ovi Amerikanci ikada pustiti da sednemo za sto da doručkujemo.
„Ja sam izdao moju kuću, Snežana takođe rentira svoj stan a i pisaće za neke novine. Za putovanje biciklom ne treba mnogo – ne plaćamo prevoz, skoro sve vreme kampujemo i kuvamo hranu na malom gorioniku“, objasnio im je Brajan.
Iskoristio je pominjanje hrane da ih mimikom podseti na to da stojimo u ne baš udobnom položaju, te je sasvim spontano krenuo prema jednom stolu uz ogradu broda i spustio svoj tanjir i šolju. Pozvao me je pogledom i prineo mi stolicu kako bih sela.
„Nas dvoje mnogo volimo da jedemo i jedva čekamo da probamo sve ove primamljive stvari“, dobacio je Amerikancima kao izvinjenje. Seo je tako da im bude okrenut leđima.
„Prijatno!“, uzviknuli su oboje, dok su se smeštali za drugi sto.
„Uh, kako su naporni!“, tiho mi se požalio, i poslao mi je kratki poljubac na daljinu.
Bila sam iznenađena.
„Nisi delovao kao da te guše“, primetila sam. „Izgledalo je kao da uživaš u razgovoru s njima.“
„Ma kakvi“, odgovorio je kratko, i bacio se na hranu.
Dok smo jeli u tišini, razmišljala sam koliko zapravo ne poznajem tog čoveka s kojim se upuštam u poduhvat koji je već sam po sebi težak i neizvestan. Dopisivali smo se svakodnevno pet meseci i nekoliko puta razgovarali na video-Skajpu pre našeg upoznavanja uživo, potom smo proveli mesec dana zajedno u Beogradu i vozeći po Siciliji, pa smo se opet svakodnevno dopisivali naredna četiri meseca i malo češće razgovarali preko interneta sa uključenim kamerama. Ako je Suzan pomislila da ne delujemo kao par na onaj način na koji deluju partneri koji su zajedno veoma dugo i koji se vrlo dobro poznaju, to ne samo što je bilo tačno nego je, po svoj prilici, bilo i očigledno, ko je umeo da gleda. Nije bilo razloga da me to lično pogodi.
(...)
*
Po prelasku ukrajinske granice, kao da smo ušli u vremeplov i vratili se više od pola veka u prošlost, u godine posle završetka Drugog svetskog rata.
Besmisleno širok asfaltni drum sa četiri trake povezivao je potpuno nevažna mesta, svedočeći o megalomaniji jednog doba, ali pre svega o lošim graditeljima jer je po njemu bilo toliko rupa kao da su ga gađali minobacačima. Njime se moglo voziti samo u cik-cak i to je bio ozbiljan manevar, jer je istovremeno trebalo pomno gledati u tlo ispred prednjeg točka ali i u vozila koja su nam nailazila u susret budući da su i ona pokušavala da ih izbegnu. Zbog toga je izgledalo kao da za upravljačima sede sve sami pijanci koji pogibeljno krivudaju prelazeći s jedne na drugu stranu puta i naglo menjajući putanju. Često ni do poslednjih metar-dva razdaljine između nas nije bilo moguće predvideti da li će skrenuti, i na koju stranu, ili ćemo se sudariti.
Na posleratne godine podsećao je i veliki broj starih vojnih vozila, počev od motocikala sa prikolicom preko kamiona pa do oklopnih teškaša, kojima su upravljali civili. Nesumnjivo su preostala iz vremena Sovjetskog saveza, po čijem raspadu su se našla na vojnim otpadima. Na mnogima nije bilo hauba ili su bile podignute kako bi se motori rashlađivali na nemilosrdnoj avgustovskoj pripeci. Druga su bila preuređena da više liče na mirnodopska, poput malih kombija pretvorenih u minibuse što su saobraćali između sela, ili prefarbanih kamioneta koji su postali privatni terenci nešto imućnijih Ukrajinaca.
Utisku zaustavljenog vremena doprinosile su i orgomne napuštene hale i nekadašnji proizvodni kompleksi koji su se urušili nakon što je sa samih građevina, a verovatno i iz njih, odneto sve što se moglo iskoristiti ili prodati kao građevinski materijal ili sirovina. Jedino su oguljene fasade, krhotine davno porazbijanih stakala, izvaljeni okviri vrata, te iskrivljene metalne ograde još uvek stajale tamo kao kakve preživele, očerupane žrtve.
Brajan je bio u šoku. Nikada nije video ništa slično. Pa čak ni ja, kojoj su neke od tih slika bile mnogo bliže i prepoznatljivije budući da ih je i u Srbiji bilo sve više poslednjih decenija, nisam mogla da se lako priberem.
„Kakva razlika!“, ponavljao je. „Kao dva sveta!“
„Evropska Unija je kao nekadašnji Berlinski zid“, rekla sam mu u nekom trenutku.
„I ja sam to pomislio!“, uzviknuo je.
To poređenje očigledno se samo nametalo.
Upravo smo ulazili u prvu pograničnu varoš. Put je ovde bio još gori zbog gotovo oljuštenog asfalta, pa smo se tumbali po kamenitim izbočinama i klizali po krupnom šljunku. S obe strane, na klupama betonskih autobuskih stanica i preostalim bankinama sedeli su mladi. Mladići su nosili pantalone klasičnog kroja ispeglane na liniju i košulje sa uštirkanim kragnama, a njihove frizure bile su u stilu Elvisa Preslija ili, kod malo modernijih, Džona Travolte iz vremena Groznice subotnje večeri. Iako su devojke mnogo više pratile modu, sve na njima bilo je upadljivo jeftino – kineski Guči i Dolče Gabana, u kombinaciji sa nekvalitetnom i prejakom šminkom, i jeftinom bižuterijom
„Hello!“, dobacivale su Brajanu kikoćući se.
Neke su ustajale, izlazile na put i, ne hajući za mene, unosile mu se u lice kad je prolazio pokraj njih. Imala sam utisak da bi na jedan njegov mig spremno skočile na njegov bicikl, samo da pobegnu bilo gde odatle.
Ali čim smo skrenuli sa glavnog puta na sporedni i počeli da se kotrljamo kroz sela, slika se promenila. Odjednom mi se učinilo da sam se našla u nekoj slovenskoj bajci. Prizemne drvene kuće bile su neboplave, ljubičaste ili u prirodnoj boji drveta, sa belim vratima i prozorima. Bilo je i onih sa vodoravno ređanim gredicama u dve boje, zbog čega su me podesećale na filovanu tortu. Starije kuće u tradicionalnom stilu imale su staklene površine preko većeg dela pročelja, iza kojeg se nalazio balkon, a na prozorima su visile ljupke zavese sa čipkama. I krovovi su bili drveni, ali već posiveli od sunca, kiša i snegova. Uvek su se spuštali do gornjeg rama prozora i vrata, praveći tako nadstrešnice oko cele kuće.
Za razliku od naglašene slovačke urednosti i umerene poljske nehajnosti, ovde niko ni najmanje nije mario za nepokošenu travu, šipražje i rastinje između ograde oko kućnog dvorišta i ulice. Čak mi se činilo kao da se mnoge od kuća namerno skrivaju iza bujnih divljih živica, kako ne bi bile primećene sa puta. A možda su i ljudi činili isto, ili su njihov hlad koristili kao zaštitu od sunca, jer bismo ih jedva uočili. Najčešće smo ih otkrivali po zvukovima, začuvši nečiji glas ili iskašljavanje, koje je naizgled dolazilo iz grmlja ili zarasle ograde.
Prepoznavši zvuk čekrka, zavirili smo preko jedne takve živice. Ostali smo skoro bez vode, pa kad smo ugledali postariju ženu kraj bunara, zastali smo kod kapije i ja sam je upitala za dozvolu da naspemo u naše bidone.
„Može, dete“, rekla je. „Voda je za svakoga.“
Dirnuta tom nejnom izjavom, prevela sam je Brajanu.
„A odakle ste?“, pitala nas je pošto smo ušli u njeno dvorište.
„On je iz Amerike, a ja iz Srbije, iz bivše Jugoslavije“, odgovorila sam joj. Morala sam da ponovim glasnije jer nije dobro čula. „Sećate se Jugoslavije?“, dodala sam.
„Znam – Jugoslavija, Tito. A šta je s njim, dugo ga nisam videla na televiziji?“, upitala me je.
Jedva sam se uzdržala da ne počnem da se smejem. Draga starica živela je u prošlosti.
„Umro je, majka“, odgovorila sam joj. „A nema više ni Jugoslavije.“
„Eh“, uzdahnula je i onda je lakonski zaključila: „Svi umiru.“
Izgleda da ju je to ipak pogodilo jer me više ništa nije pitala. Napunili smo boce iz kofe, zahvalili joj i krenuli dalje. Tek kasnije tokom tog i narednih dana, primetili smo da se mnogi bunari nalaze izvan kućnih dvorišta, uz sam put. Voda je ovde zaista bila na raspolaganju svakom prolazniku i putniku.
(...)
*
Nasuprot srdačnosti ljudi koje smo sretali usput, ispostavilo se da je veoma teško naći besplatni smeštaj preko neke od internet zajednica. Brajan je slao brojne upite domaćinima u svim gradovima duž rute kojom je planirao da vozimo, ali jedini odgovor dobio je iz grada Pjatra Njamc, od Rumunke po imenu Ana. Već po načinu na koji je otpisivala na njegove es-em-esove, u kojima joj se izvinjavao što ćemo najverovatnije kasniti dan-dva, kada je jednostavno otpisivala: "Ne žurite", stekla sam utisak da je veoma praktična osoba. Podatak da ima bebu i da nije udata, te da je zaposlena kao frizerka, što sam pročitala na njenom profilu na listi Hospitaliti kluba, išla je toj slici u prilog. Zaključila sam da će nas ugostiti mlada i preduzmljiva žena koja nema vremena za gubljenje.
Došla je po nas u centar grada sa bebom, trinaestomesečnim Stefanom, melezom kafene boje i blistavog osmeha koji je nesumnjivo bio u stanju da rastopi svačije srce.
(...)
Stefanov otac bio je Nigerijac po imenu Ade, a Ana ga je upoznala preko interneta. Nakon višemesečnog dopisivanja i razgovora na Skajpu, Ade je doleteo u Pjatra Njamc i proveo je sa Anom tri meseca, koliko mu je dozvoljavala viza. Potom je morao da se vrati u svoju zemlju jer Ana nije želela da se venčaju, čime bi on stekao pravo na rumunsko državljanstvo. Ali i dalje su bili u vezi i redovno su razgovarali preko video-Skajpa.
„Ali zašto se niste venčali?“, upitali smo je skoro u glas kad nam je to ispričala.
Još uvek smo sedeli za kuhinjskim stolom, samo je sada Stefan bio u Aninom naručju pošto se rasplakao i Brajan je morao da joj ga prepusti.
„Nije još vreme za to“, odgovorila je. „Moram da budem sigurna da je u pitanju ljubav. Za Nigerijca je rumunski pasoš gotovo kao nama američki – otvara mu vrata Evrope.“
„A Stefan?“, otelo mi se.
„Misliš, zašto sam rodila dete s čovekom s kojim ne želim brak?“, upitala me je.
Klimnula sam glavom.
„Ja volim Adea i želela sam bebu s njim“, odgovorila je. „Ali ako me pitate koga bih izabrala, bebu ili muža, u svakom momentu bih vam bez premišljanja odgovorila da ovo bepče vredi svih muka koje sam preživela, i uvek bih njega odabrala.“
„Imala si probleme što je Ade crnac?“, upitao ju je Brajan ne shvatajući na kakve muke misli.
„Ne, ne previše. Nisam mislila na to“, nasmejala se Ana.
(...)
Kada je Stefan zaspao, bez ikakvog podsticaja sa naše strane ispričala nam je ukratko o svom životu pre njegovog rođenja.
Iza sebe je imala jedan brak koji je trajao pet godina. Nije bila zadovoljna njime i htela je da se razvede dvetri godine nakon venčanja, ali njen muž nije joj davao saglasnost a i njeni roditelji su se tome žestoko protivili. Tada je Ana odlučila da se makar fizički razdvoji od njega pa je posredstvom neke rumunske agencije uspela da obezbedi sebi mesto bebi-siterke u Irskoj. Ni meni ni Brajanu nije bilo sasvim jasno šta se tačno tamo desilo, ali vrlo brzo po dolasku na ostrvo, morala je da pobegne iz kuće porodice u kojoj je bila smeštena. To joj je pošlo za rukom zahvaljujući prevari, pošto je otišla bez ikakavog prtljaga, samo sa odećom koju je imala na sebi. Iako je ostajala nedorečena, uzbuđenje s kojim je govorila o tome navelo me je na pomisao da je bila žrtva trgovine ljudima. Budući bez dokumenata i novca, počela je da živi na ulicama Dablina. Obigravala je rumunsku ambasadu tražeći pomoć ali oni su se oglušavali o njene, kao i o molbe stotina devojaka i mladića, njenih sunarodnika, koji su se našli u istoj situaciji. Nakon upornih pritisaka i gotovo svakodnevnih odlazaka u amabasadu, na kraju je uspela da dobije putovni list s kojim je mogla da se vrati u Rumuniju. Novac za avionsku kartu poslao joj je ujak, u čiju kuću se i preselila po povratku.
Po sopstvenim rečima, u Irskoj je preživela pakao, i vapila je za pomoći psihoterapeuta. Ali nije imala sredstava kojima bi platila terapije, pa je kao vanredni student, uz rad, upisala psihologiju kako bi sama sebi pomogla. Sada je bila na drugoj godini, i još uvek daleko od znanja koja bi mogla da primeni u ličnoj praksi. Ipak, iz cele avanture izrodilo se i nešto dobro – njen muž je najzad pristao na razvod.
Kada je godinu-dve kasnije upoznala Adea, Ana je bila veoma oprezna sa ponovnim stupanjem u brak. Čovek čije je dete rodila bio je bez posla i veoma siromašan. Stalno je pričao o otvaranju internet kafea u svom rodnom mestu u Nigeriji, ali nije otišao dalje od priče o tome. Nakon svega što je doživela, Ana je htela da se zaštiti od mogućnosti da opet bude žrtva, ovog puta Nigerijčevog interesa da dobije evropski pasoš, da ostvari prava na povlastice na osnovu braka sa njom i da živi od njenih prihoda.
„Čini mi se da znam o čemu pričaš“, rekao je Brajan. „Tokom moje ture u Africi mnogo puta sam video model života koji je sasvim drugačiji od zapadnjačkog. Kad imaju novac, oni ga dele sa svima i troše zajedno, a kad nemaju, onda pozjamljuju od rođaka i prijatelja. Teško je planirati budućnost sa nekim ko je takav.“
Njegovo objašnjenje zvučalo je kao da zagovara ideju da u ljubavi treba biti racionalan.
(...)
*
Moj grad, moji prijatelji, poznanici, rodbina i na kraju Srbija – sve moje ostavila sam iza sebe, možda i zauvek. Ovo je bio onaj konačni odlazak bez ikakvih planova o povratku. Pre tri i po meseca, kada sam krenula u Bratislavu da se sastanem sa Brajanom, znala sam da ću na jesen ponovo proći kroz Beograd. Iako sam se nadala da će to biti privremeni povratak, već sama svest o toj izvesnosti činila je da se osećam kao da sam samo na duže vreme odsutna od kuće. Sada se pak preda mnom nalazila potpuna i umu teško shvatljiva neizvesnost, bez ičega što bih mogla nazvati poznatim ili očekivanim. Pri pokušaju da razmišljam o tome, osećala sam ozbiljan nemir zbog izostanka bilo kakvog čvrstog oslonca bilo u vremenu preda mnom, bilo u prostoru koji se stalno menjao. Pomislila sam da je dobro što smo izabrali put do Jadrana kroz zemlje bivše Jugoslavije jer ću barem još neko vreme slušati maternji jezik.
Između Brajana i mene činilo se da se stvari dobro razvijaju, pa smo svu snagu mogli da usmerimo sa problema u vezi na uslove na samom putovanju, sa kojima smo počeli da se suočavamo. Dani su bili sunčani, suvi i prilično topli za sredinu novembra, dok se noću već uveliko ledilo. Dva puta temperatura se spuštala do minus dvanaest, pa smo se uvlačili u naše vreće obučeni, dok se ne bismo ugrejali, a onda smo se usred noći budili potpareni i oznojeni, i svlačili višak stvari sa sebe. Nije bilo dovoljno da bidone unesemo unutra kako bismo sprečili da se voda u njima zaledi, već smo morali da ih umotamo u stvari jer je i u šatoru bilo ispod nule. Brinula sam se za svoje zdravlje, ali sam ćutala.
Setila sam se kako smo se u Rumuniji pitali šta ćemo raditi u zimskim mesecima, kada noć bude trajala po petnaest sati. A sada nam je to čak bilo i nedovoljno vremena za spavanje i prikupljanje nove snage. Jer trebalo nam je najmanje dvostruko više energije ne samo za okretanje pedala već i za održavanje telesne toplote nego u letnjim uslovima.
(...)
Na mojoj FB stranici objavljeni su duži odlomci, što ovde nije moguće zbog ograničenog broja karaktera.