Poslednjih dana naš se društveno-politički život usložio do krajnjih granica, a njegova entropija postigla je stepen koji u čoveku proizvodi stanovitu količinu nemira. Događaji prestižu događaje, prate ih odgovarajuće izjave zvaničnika, a zebnja raste. Ja, na primer, što bi Vulin rekao, kao građanin, imam želju da živim u normalnoj, mirnoj zemlji, koja ima definisan proevropski i civilizacijski put i izvestan cilj kome teži. U takvoj situaciji, prolazne rupe na putu, zastoji u transportu i svađe učesnika u saobraćaju, sve u figurativnom smislu, lakše je podnositi ako za to vreme putnik ima osećaj da je na dobrom putu, ako su saobraćajni znaci prisutni i vidljivi, ako policija radi svoj posao, uvodi red, time štiteći svakog poštenog građanina, poreskog platišu... i ako postoji nada da ćemo kad-tad stići na obećani cilj koji nam garantuje da će nam biti bolje nego što je sad. Zato me svaka sumnja u poštenje i moralnu ispravnost policajaca izuzetno uznemirava. Reforma MUP-a je nešto što nijedna prethodna vlada nije obavila, bar ne u potpunosti, i podržavam svaki napor da se u taj sektor uvede red kako bi ga vodili ispravni ljudi, profesionalci neokaljanog integriteta i biografije.
Meni je, kao građaninu, dakle, u krajnjoj instanci sasvim svejedno da li je ono što treba uraditi uradio neko "moj" ili neko "njihov". U toj, krajnjoj instanci, svako onaj ko je uradio dobru i korisnu stvar za Srbiju i njene građane je moj. Neko zbog toga može da mi prigovori da sam loš čovek, nedovoljno stranački lojalan i ostrašćen, ali to me ni najmanje ne tangira.
Zbog svega toga, kao građanin opet, računam, imam prava da od ove vlade, iako nisam simpatizer stranaka koje je čine, očekujem da radi i ispunjava ono što je obećala. Imam prava da je kritikujem, ali i podržavam u svim naporima koji Srbiju prevode u mirnije, spokojnije i bolje uređeno društvo; imam pravo da pozdravljam svaki napredak u integraciji sa EU, imam pravo da kažem da je sklanjanje barikade sa mosta u Kosovskoj Mitrovici i uspostavljanje Parka mira hrabar čin i civilizacijski korak u dobrom pravcu i jednostavno - imam prava da od Vlade zahtevam ono na šta se u kampanji zaricala, pre svega reforme kojih, za sada, nažalost, nema na vidiku.
Kad smo kod zebnje koja me obuzima, imam pravo, a i potrebu, da primetim i opoziciju koja praktično više ne uzima učešća u političkom i društvenom životu. Izvinjavam se svakom opozicionom poslaniku čiji nastup u Skupštini Srbije demantuje moje reči, ali zaista nemam mogućnosti da dreždim ispred TV ekrana ne bih li čuo nešto od onoga što je neko od njih eventualno izgovorio. Ako se opoziciona politička aktivnost svede na skupštinske replike, onda nema od toga velike vajde. Možda će opozicionari uzeti učešća kad se vrate s godišnjeg odmora, mada, kako stvari stoje, ne bih se u to kladio. Kada sam video njegovu ekselenciju ambasadora Kirbija kako pomaže u uklanjanju otpada u Obrenovcu, dok su tog istog dana neki opozicioni prvaci sastančili, a potom u izjavama mrmljali svoju uobičajenu mantru oko potrebe međusobnog pabirčenja, sve pravdajući se kako se u "Srbiji neće pojaviti niko nov", pa zato oni moraju da se "okupljaju", bilo mi je jasno - alternativa aktuelnoj vlasti toliko je neozbiljna, neodgovorna i nekompetentna da to sad već postaje poprilično zabrinjavajuće.
A kad je već reč o "nekom novom" i o kompetenciji "starih", fokus pažnje, nažalost mora da se okrene ka intelektualnoj javnosti koja je u poslednjih desetak dana zaokupljena raspravama na temu spornih doktorskih disertacija i plagijata. Pala mi je na pamet, tim povodom, uzgredna pomisao: koji je obrazovni profil pojedinaca koji čine skup nazvan "intelektualna javnost"? Uglavnom su tu sociolozi, nekoliko osoba sa FPN-a i poneki istoričar, ekonomista i filozof. Zanimljivo je to kao pojava. Gde su svi drugi? Gde su arhitekte, građevinari, mikrobiolozi, tehnolozi, agronomi, hemičari, matematičari, mašinci, geolozi, arheolozi... Kako je moguće da ih pitanja od sudbinske važnosti za društvo i državu ne dodiruju? Kako je moguće da Medicinski fakultet sa svim svojim profesorima nema u javnosti predstavnike kojima je predmet interesovanja i "ono što ih se ne tiče", dakle, teme koje nemaju veze sa njihovom profesijom. A među medicinarima, ja sam svedok, bilo je, a i sada ima i obrazovanih i mudrih ljudi. Da li je samo u pitanju zazor od blata koje podrazumeva javni život? Da li je u pitanju strah? Konformizam? Nebriga za opšti interes?
Šta god da je uzrok, apstinencija domaće pameti iz javnog života je upadljiva, a u takvim okolnostima nema potrebe da iko postavlja pitanje zašto kolo vode diplomirani inženjeri menadžmenta i postdiplomci Fakulteta za uslužni biznis.
Iz Slovenije je stigla vest da se Janez Janša sprema za kandidaturu na sledećim izborima. On se inače nalazi na odsluženju dvogodišnje zatvorske kazne, pa će se, a to mu zakon dozvoljava, kandidovati direktno iz - zatvora. Cinik bi rekao da ova ideja otvara sasvim nove perspektive u Srbiji.
Objavljeno u Našim Novinama 21.6.2014.