Danas je 4. avgust, dan koji je bitan u mom životu, ali i dan koji je ušao u lični život svih Srba iz Krajine. To je dan koji je ušao u istoriju kao veliki dan nesreće srpske zajednice u Hrvatskoj. To je svakako dan o kome će se još razogovarati i koji ostaje ne samo nerazmršeni deo srpsko – hrvatske istorije, nego potreba da se te države, njihovi političari i njihove elite ozbiljno pogledaju u ogledalo. U to ogledalo će biti potrebno pogledati, ne da bi se reklo ko je lepši i veći, moralniji i više u pravu, nego da se kaže istina kao uslov da Srbi i Hrvati kao i drugi narodi bivše SFRJ žive u miru, saradnji i kooegzistenciji pod krovom evropske zajednica naroda. Kad budu konačno svi pod tim krovom, biće po prirodi stvari jedni drugima najbliži i upućeni na najbližu saradnju, jer ih vežu kulturološke, jezičke, istorijske, državne i svake druge veze, bliskije i neposrednije od bilo kojih drugih veza, zapadnije ili istočnije od granica bivše SFRJ.
Kad govorim o “Oluji” moram kazati da se tu radi nedvosmisleno o zločinu protiv čovečnosti i zločinu etničkog čišćenja, i tu skoro da nema nikakve dileme. No, ništa ne nastaje samo od sebe. Za tragediju Srba iz Hrvatske nije odgovorna samo Hrvatska i Hrvati, samo Franjo Tuđman i njegov aparat vlasti, niti ono što često u Srbiji kolokvijalno nazivaju “ustaše”. Značajna odgovornost leži na tadašnjoj vlasti u Srbiji koju je oličavao Slobodan Milošević i tadašnjoj srpskoj eliti čiji je najznačajniji lik Dobrica Ćosić, koji su zajedno skovali pojam “humana razmjena stanovništva”, ali i isplanirali podelu BIH I nacionalnu homogenizaciju stanovništva.
Napominjem da sam tekst koji ću ovde prezentovati napisao u februaru 1996. godine dok mi je sećanje na događanja bilo potpuno sveže,iako je sveže i dan danas i nadam se da će biti sveže dok sam živ, a da je objavljen u mojoj knjizi "Kavez- Krajina u dogovorenom ratu", te u feljtonu koji je išao u dnevnom listu "Danas" u periodu jul - avgust, 2003. godine.
Kako na temu "Oluja" ima mnogo političkih švercera i kako na tu temu pišem već godinama, moram kazati da na ovaj tekst nisam imao nikakvih replika sa bilo koje strane.Ima samo citiranja teksta u ozbiljnim radovima nekih istoričara ( čak i hrvatskoga istoričara dr Nikice Barića, čijim se polaznim tezama ne slažem) i prihvatanja knjige kao istorisjkog izvora živoga učesnika. Preko dvadeset ljudi iz čitavoga sveta dolazilo je i tražilo knjigu i intervju kao izvor za doktorate iz oblasti balkanske političke istorije. Od Lidsa, preko Tokija, do Perta u Australiji. Najviše je naravno bilo Evropljana. Knjiga im je pomogla da sagledaju šta se to događalo, iako ćemo na objektivni istorijski sud još pričekati, a on je neminovan.
Jedino, što mogu pouzdano kazati jeste, da sam zadovoljan što je "Oluja" od strane tužilašta Međunrodnog suda za ratne zločine u Hagu označena kao "zajednički zločinački poduhvat", a mislim da je ta optužnica trebala bar opisno obuhvatiti veći broj činilaca, među kojima je bilo mesta i za srpske političare. Iako su pod potpuno nerqazumnim okolnostima osloboženi hrvatski generali zbog nedostatka dokaza, nije osporena tvrdnja o “zajedničkom zločinačkom poduhvatu”. Jer Krajina je zaista bila "Kavez" i mesto dogovorenoga rata, kako bi se stekli međunarodni uslovi da se podeli BIH. Očekujem da deo te istine potvrdi suđenje Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
Evo obećanoga tekst. Izvinjavam se zbog dužine, ali kraće nije moglo.Kontekst se mora razumeti, a ovo je ispovest živog aktera.
*************
Čim je zapadna Slavonija pala, u Kninu se pojavio Radovan Karadžić i sa Martićem ponovo počeo predstavu oko ujedinjenja i stvaranja zajedničke vojne komande. To je već sto puta viđena predstava za koju su i oni naneupućeniji znali da se svodi na goli politički marketing i da taj čin može samo da brine, a nikako da ohrabri.
Mikelić je sa pravom bio zabrinut i predložio je jednom broju ministara da se pod hitno traži prijem kod Miloševića kako bi on smjenio Martića, odnosno uzeo mu iz nadležnosti vojsku i policiju te tako otvorio mogućnost da se sanira stanje u preostalom djelu RSK.
Činilo mu se da su argumenti sa kojima će nastupiti tako uvjerljivi da ih Slobo ne može zanemariti. Sastavio je ekipu od šest ljudi koji su trebali prezentovati Miloševiću svu težinu položaja u kojoj se RSK nalazila.
U tu ekipu je predložio i mene sa namjerom da ja prezentujem stanje u Kninu među građanima koji su bili u velikoj panici i samo čekali kraj školske godine pa da masovno pođu put Srbije. Ja sam najprije odbio jer nisam želio ići Miloševiću kod koga nikada ranije nisam odlazio i koga sam javno više puta označio kao osnovnog krivca za sve nesreće koje su se događale na prostoru bivše SFRJ, a Srbima iz Hrvatske posebno.
Sljedećeg dana, sam ipak odlučio ići sa Mikelićem, i to nakon razgovora sa Milanom Babićem koji je rekao da bi ipak trebalo i to pokušati, da će ići i on i da treba na trenutak apstrahovati lični stav. Složili smo se da se time ništa ne gubi i za dva dana, čini mi se 14. maja, 1995. godine, obreli se u Miloševićevim odajama.
Delegaciju je predvodio Boro Mikelić, a sa njim su bili Milan Babić, ministar spoljnih poslova, Rade Tanjga, ministar odbrane, Rajko Ležajić predsjednik Skupštine RSK, Slobodan Perić, ministar policije koji nikada nije mogao preuzeti dužnost, i ja Drago Kovačević, gradonačelnik Knina. Mikelić je razradio naš nastup, a njemu samom je pao u zadatak uvod. Milošević nas je dočekao sa nekom usiljenom srdačnošću, čak mene prilikom upoznavanja uspio pripitati kako to da nikada nisam bio kod njega, ostale oslovio kao stare poznanike i uveo nas u salu gdje smo mogli komtno sjesti. Odmah nam je dao do znanja da su od njega upravo otišli Martić i Čeleketić sa kojima je razgovarao o Zapadnoj Slavoniji i stanju u RSK, i da mu je Martića strašno žao jer se mnogo «sekira i crn je ispod očiju od nespavanja». Za Čeleketića nije imao takve riječi, već je kazao kako je nesposoban za komandanta brigade, a ne komandanta vojske.
Odmah mi je bilo jasno da se Milošević sa nama šali i da nam je već u prvoj rečenici praktično rekao da smo džaba došli. Još kada je počeo priču o potrebi « sloge i jedinstva više nego ikada» ja sam odlučio da na tom sastanku ne progovorim ni jednu jedinu riječ. Mikelića to ipak nije obeshrabrilo. Imao je ispred sebe već pripremljen nekakav blok –podsjetnik, ispisan krupnim slovima kako bi mogao da ih vidi bez napora, i otpočeo sa nekim zamornim, predugačkim izlaganjemu trajanju od dvadesetak minuta, ali iz njega se moglo razabrati da traži Martićevu smjenu, preuzimanje policije i imenovanje novog komandanta vojske. Nakon njega su u nekoj sažetijoj formi to sve opet prepričali Tanjga i Ležajić, a Babić, Perić i ja ćutali kao zaliveni.
Onda je Milošević, valjda ocjenjujući da treba završavati ovaj tužni skup počeo diktirati zadatke. Rekao je da je Vrhovni savjet odbrane, a to je značilo on, zasjedao dva dana ranije i imenovao nam novog komandanta vojske. To je general Mile Mrkšić, rodom iz RSK. U desetak rečenica je izdeklamovao njegovu biografiju, pohvalio mu vojničke sposobnosti, preporučio da odmah sazovemo skupštinu i to verifikujemo. Na dalje je preporučio dobre odnose sa Martićem i političko jedinstvo i mirno rješavanje sukoba sa Hrvatskom.
Mikelić je ostao zatečen. Kada je čuo da je novi komandant Mrkšić iznenađeno je upitao- Pa zar nije Novaković- Nije, rekao mu je Milošević, jer vrhovni savjet odbrane misli da je Mrkšić adekvatnije rješenje. To je tek zbunilo Mikelića, jer je on već bio izlobirao kod Zorana Lilića tadašnjeg Predsjednika SRJ, Novakovićevo imenovanje i smatrao to gotovom stvari. Ali, očito Lilić nije bio adresa koja je to rješavala. No, rečeno, učinjeno.
Za dva dana je sazvana Skupština u Borovu i na njoj verifikovano Mrkšićevo postavljenje za komandanta Vojske RSK. Razmatran je izvještaj anketnog odbora o Martićevoj odgovornosti za pad Zapadne Slavonije i nekoliko dana je trajala rasprava o tome, uz zaista potresne ispovjesti poslanika iz Zapadne Slavonije.
Ali, nije spavala ni Martićeva struja. Vjerovatno je i on dobio neke zadatke, pa je predloženo da se raspravlja o hitnom ujedinjenju sa Republikom Srpskom. Prvi dan je u Borovo svratio i Radmilo Bogdanović bivši šef Miloševićeve policije i visoki funkcioner SPS-a. U kafani, preko puta sale u kojoj je zasjedala Skupština brifovao je neke poslanike. Većina je to odbijala kao još jedno zamajavanje, ali su počele stizati ozbiljne političke pretnje svedene na to da će odgovornost za tragediju nositi oni koji se protive ujedinjenju. Bit će krivi za vojnički slom RSK zbog odbijanja ujedinjenja sa RS. Logističku podršku «ujediniteljima» davao je Borivoje Rašuo, pišući im govore, suflirajući nastupe i političke poruke kao i medijsko nastupanje. Od Jovice Stanišića je išla poruka da treba smjeniti Mikelića.
Znači, Slobo je pričao jedno, a radio potpuno drugo paralelnim lancem. Za nekoliko dana po okončanju te borovske skupštine, pokrenuta je incijativa za Mikelićevu smjenu, i on je smjenjen u roku od 15 dana pod obrazloženjem da je protiv ujedinjenja.
Za «ujedinjenje» nije bio ni Babić, ali je jedan detalj da se ponovo upusti u igru «ujedinjavanja» bio presudan. Dok je trajalo zasjedanje Skupštine u Borovu pozvao ga je Aleksa Buha ministar spoljnih poslova Republike Srpske i zamolio da se te iste večeri sretnu u Bjeljini. Po Babićevoj priči Buha ga je upoznao sa nekim upravo aktuelnim razgovorima oko sudbine RS i teritorije na kojoj ćese ona prostirati, kao i nekim kalkulacijama oko procenata ako se Hrvatskoj prepusti RSK. Izložio je Buha više varijanti i bez ikavog uvijanja u skoro svakoj od njih je RSK bila neki kusur kojim se nagrađuje RS. Iz toga se moglo zaključiti da će stvari teći po već viđenim scenarijima. Napad hrvatske vojske, simulirana odbrana, povlačenje naroda i vojske u neredu, etničko čišćenje, malo buke, i stvar biva završena. Hrvatska vojska je upravo kroz RS opkoljavala Knin i bila pred Grahovom. Aleksa Buha vjerovatno nije zakazao taj sastanak, da bi podnosio Babiću izvještaj o pregovorima i aktuelnim incijativama u rješavanju teritorijalnih mapa RS, ili da bi od njega tražio savjet. Taj gaf je trebalo povezati sa incijativom koju su u Skupštini već uveliko vukli radikali i Hadžićeva struja i tako ga treba razumjeti razumjeti.
Još kada je od strane Jovice Stanišića došla poruka da se smjeni Boro Mikelić, bilo je jasno da je to potpuno sinhronizovana akcija i da se samo čeka da Babić odbije «ujedinjavanje» pa da bude zbog toga proglašen krivcem za vojni slom Krajine, jer eto da je bilo ujedinjavanja bilo bi i odbrane.
Zato je SDS Krajine analizirajući ponašanje svih aktera, poruke sa Pala i Dedinja, na sastanku poslaničkog kluba, a na Babićev prijedlog donio odluku da pristupi inicijativi za «ujedinjavanje» koju je poslala Skupština RS.
Tu odluku nije bilo lako donijeti, ali je preovladao strah da će za vojnički krah RSK koji se spremao, predlagači «ujedinjenja» upravo namjeravaju optužiti SDS Krajine, Babića, Mikelića i Vladu, zato što su odbili i tako ugrozili odbranu.
Mikelić već u to vrijeme nije dolazio u Knin jer su mu «tobože» prijetili da ne putuje kroz Republiku Srpsku, već je svoje sjedište premjestio u Erdut i Vukovar. Opšte uvjerenje u SDS Krajine je bilo da će nakon toga lopta biti u Karadžićevom dvorištu i da će sa te strane početi opstrukcija «ujedinjenja». Zato je sutradan, uz neke blaže modifikacije prihvaćena odluka o pristupanju «ujedinjenju» i ona je donijeta skoro jednoglasno. Borislav Mikelić je nakon usvajanja te odluke napao Skupštinu i u nekim detaljima tačno kazao da ona nije dobra. Jedino je pogrešno zaključio da je donijeta protiv volje «rukovodstva Srbije». Možda je « rukovodstvo Srbije» upravo tražilo od njega da dade takvu izjavu kako bi se otvorila nova priča o krivici. Značilo je da je skupština RSK kriva jer je za tvrdu ratnu opciju, pa kad su za rat i propadnu, ko im je kriv. Ono što se nakon takvih Mikelićevih izjava moralo uraditi bio je zahtjev za njegovom smjenom koji je upućen u skupštinsku proceduru. Nakon te višednevne borovske skupštine i povratka u Knin, uočio sam da je atmosfera jako loša. Ljudi su osjećali veliku napetost i razvoj situacije ih je upućivao na pesimizam. Veliki broj porodica čekao je kraj školske godine pa da krene na neka sigurnija mjesta. Oko «ujedinjenja» nije bilo nikakvih iluzija niti je to iko shvatao ozbiljno, već kao proziran trik koji bi trebao služiti neopravdanom optimizmu.
Nekoliko dana po povratku u Knin, negdje pred ponoć dobio sam poziv da dođem odmah u dom vojske, gdje će biti održan sastanak oko «ujedinjenja». Saopšteno mi je da će na tom sastanku biti Milan Martić, general Mrkšić, Milan Babić, Rajko Ležajić i vladika dalmatinski Longin. Otišao sam i tu su bili svi pobrojani ali je pored njih na sastanku sjedio i mitropolit Nikolaj, te vladika Nikanor Bogunović. Atmosfera je bila opuštena, pričalo se o svemu i svačemu dok mitropolit Nikolaj nije održao slovo o potrebi « ujedinjenja» i donio poruku da se ide u Dvorove kod Bjeljine gdje će se održati pripremni sastanak. Planirano je da upravo svi prisutni na ovom, budu i na sastanku u Bjeljini. Ta informacija je primljena ćutke, ali sam ja rekao da tamo ne mogu ići. Reagovao je vladika Nikanor prilično nervozno, skoro vičući i tražeći objašnjenje zbog čega.
Rekao sam mu da ja u to ne vjerujem, našta je on potpuno izgubio kontrolu i počeo da prijeti anatemom. Larmao je o izdaji, o izdajnicima, o tome kako ja nisam na pravilan način lomio slavsku pogaču kada se obilježavala slava grada Knina, i prosuo još neke razloge za nezadovoljstvo mojim ponašanjem. Ja u Bjeljinu nisam išao, ali mi je Milan Babić pričao o otužnoj predstavi koja se tamo događala. Asociralo je na parodije o «kosovskoj večeri» i «kosovskoj kletvi», te formirana radna grupa za usklađivanje propisa. Radna grupa se sastala za nekoliko dana i zanimljivo je da su i ljudi iz RS na to gledali kao na puštanje magle, a pokojni Nikola Koljević, po pričanju Dušana Vještice, koji je vodio delegaciju RSK, rekao otvarajući prvi sastanak «treba Mi u RS smo u pomalo specifičnoj situaciji. Sa Hrvatskom smo u izvjesnoj vrsti saveza, a sa vama da radimo ujedinjenje». Brzo je zaboravljeno «ujedinjenje» i za petnaestak dana su zaboravljene sve aktivnosti oko njega. Početkom juna je Skupština RSK razrješila Mikelića, a onda je počeo pritisak iz Beograda da Babić preuzme mandat. Martić je velikodušno nudio mandat i svoju podršku, a Babić otezao, pa i predlagao da SDS Krajine podržati neke nestranačke ličnosti kao kandidate.
Tako je predložio Paju Marjanovića guvernera Narodne banke RSK i insistirao da se sa njim obavi razgovor. Martiću se ta ponuda učinila prihvatljivom, s obzirom da je Pajo bio blizak rođak i neka vrsta štićenika Mirka Marjanovića tadašnjeg predsjednika Vlade Srbije, pa je pristao da taj razgovor obavi uz Babićevo i moje prisustvo. Pajo Marjanović je odlučno odbija bilo kakvu pomisao da se prihvati mandata, a kako je Martić u tome odlučno istrajavao, skoro ga je dotjerao do suza i preklinjanjao da ga ostavi na miru. Nakon mjesec dana Babić je ipak prihvatio mandat, a onda sa sastavljanjem Vlade otezao još nekoliko nedjelja. Vlada je izabrana tek 27. 7. 1995. godine, isti dan kada je hrvatska vojska ušla u Grahovo i tako praktično opkolila Knin.
Za vrijeme juna mjeseca Franjo Tuđman je priredio vojnu paradu na Jarunu u Zagrebu i demonstrirao silu na najtransparentniji način. To isto je uradio i general Mrkšić paradom na Slunjskom poligonu gdje su iznesena neka oružja koja ranije nisu upotrebljavana u ratu u Hrvatskoj. To je trebalo da stanovništvo Krajine ostavi u uvjerenju kako je moguća oružana odbrana RSK. Glavni govornik na krajiškoj paradi je bio Milan Martić a bilo je upadljivo Babićevo odsustvo sa tog skupa.
Kada je izabrana Babićeva Vlada pad RSK je visio o koncu. Ta Vlada je imala dva sastanka i donijela nekoliko kriznih odluka, za vrijeme osmodnevnog mandata. Jedna odluka je bila da pošalje svog predstavnika u zajedničkoj misiji koju su imenovali Martić i Vlada, na pregovore sa hrvatskom stranom u Ženevu. Predstavnik Vlade u toj komisiji bio je ministar spoljnih poslova Milivoj Vojnivić. Od strane Vlade on je dobio instrukcije i ovlaštenje da potpiše sporazum sa Hrvatskom kako bi napad na RSK bio zaustavljen. Istovremeno je ovlašten Milan Babić da u Beogradu ishodi sastanak sa američkim ambasadorom u Hrvatskoj Piterom Galbrajtom te da potpiše Plan Z – 4 i uslove za izbjegavanje vojne agresije, što je i učinjeno 2. 8. 1995. godine. Ratna mašinerija se tako zahuktala da ništa od ovih poteza nije bilo dovoljno da se ona zaustavi. Sve ću pokušati rekao je tom prilikom Galbrajt, ali nisam siguran da če to biti dovoljno.
U Glini je 30. 07. 1995. godine obilježena godišnjica pokolja Srba u Glinskoj crkvi, i tom prilikom je doputovao iz Beograda Patrijarh Pavle, praćen vladikom Atanasijem Jeftićem. Iz Gline su tog istoga dana doputovali u Knin, a vladika Atanasije je govorio na trgu pred željezničkom stanicom, pokušavajući da ohrabri nekoliko hiljada ljudi koji su se okupili nestrpljivo čekajući bilo kakvo ohrabrenje. Ipak vladika Atanasije je tom prilikom kazao da se ne treba bojati odlaska «jer su Srbi odlazili i vraćali se». Isti taj dan i nekako u isto vrijeme u Kninu se pojavio general Ratko Mladić. Došao je u dom vojske i kratko se obratio novinarima, govoreći o potrebi borbe i junaštva, ali je djelovao nekako neuvjerljivo i odsutno. Na Dinari su trajale borbe i sve je ukazivalo da predstoje teški dani.
Na dan 4. avgusta 1995. godine, pred samu zoru usljedio je opšti napad na Krajinu. Knin je zasut granatama i padalo ih je bezbroj po gradu. U bolnici je bilo na desetine mrtvih ljudi. Prekinut je dotok struje. Radio-Knin je zanjemio. Gorilo je i dimilo se svuda uokolo. Već ujutru su kolone civila krenule iz grada, jedinim preostalim pravcem, prema Lici. Pauze u granatiranju skoro i da nije bilo. Posebno je sistematično gađan kraj oko TVIK-a, policijske stanice i sjeverne kasarne. Oko pet popodne po mene su došla dvojica policajaca i odvezla me do komande Vojske Krajine. Zgrada je bila oštećena, stakla je bilo svuda naokolo, i pošao sam u Mrkšićevu kancelariju. Zatekao sam ga za radnim stolom. U uglu za sporednim stolićem sjedio je Milan Martić u uniformi. Ispred njega je bila napunjena pepeljara i nekoliko već ispražnjenih kutija cigareta. Imao je tamne podočnjake i djelovao kao čovjek koji nije dugo spavao. Pored njih su bili tu još Tošo Pajić, ministar policije, pukovnik Kosta Novaković i Slobodan Perić. Odmah po dolasku sam pitao kako stoje stvari i dobio prilično obeshrabrujuće odgovore. Izgubili smo neke položaje na Dinari koji su bili dosta važni, pao je Ćelavac na Velebitu i pomjerena linija na drniškom ratištu. To mi se nije učinilo mnogo strašnim jer je po grmljavini koja je odjekivala izgledalo još gore. Vrlo brzo će se ispostaviti da je stvar završena jer su me zvali oko namjere da isele grad i odrede evakuaciju stanovništva prema Srbu. Martić je već imao pred sobom naredbu o iseljavanju Knina, Benkovca, Drniša, Obrovca i Gračaca prema Srbu. Potpisavši naredbu Martić je tražio da se odmah organizuje evakuacija i pitao kojim sredstvima za to raspolažemo. Prioritet je trebalo dati bolnici, i obavjestiti ljude zadužene za civilnu zaštitu po udaljenim selima. Iz grada su ljudi već uveliko odlazili. Bilo je problem u obezbeđivanja goriva i dogovoreno je da se to obavi na dvije gradske pumpe, a da se dodatna pomoć zatraži od UNPROFOR-a.
Martić je tražio da mu se obezbjedi telefonska veza i bio bjesan na Miloševića. Mrkšić je djelovao hladnokrnvno, ali nakon što je Martić potpisao naredbu o evakuaciji komentarisao je da će to značiti da za narodom ide i vojska. Linije neće biti moguće još dugo održati. U neko doba Martić je dobio vezu sa Branom Crnčevićem koji mu je navodno rekao da će razgovarati sa Miloševićem oko vojne pomoći. Međutim Crnčevićeve vijesti su ga još više razočarale i razbjesnile. Psovao je Miloševića i razočarano se jadao Crnčeviću. Poslove oko evakuacije je preuzeo štab civilne zaštite koji smo imali na nivou opštine, a koji je bio pod direktnom upravom ministarstva odbrane. Taj momenat sam odlučio da ne evakuišemo matične i zemljišne knjige, kako hrvatske vlasti kad uđu u grad, nebi mogle da manipulišu tom činjenicom. Računao sam na to da će bar kninskim Hrvatima biti od interesa da se te knjige sačuvaju i budu u funkciji, kad preuzmu i uspostave vlast u Kninu. To je bila dobra odluka jer je kasnije olakšala ljudima rješavanje njihovih statusnih problema, za razliku od sredina gdje su te knjige bile evakuisane i gdje su ljudi zahvaljujući toj činjenici godinama morali dokazivati identitet i imovinska prava.
Iz Knina sam sa svojim roditeljima i najbližim komšijama otišao oko 21 sat toga 4. avgusta u kamionu crvenog krsta. Išli smo put Srba i cesta je bila zakrčena vozilima. Odlučili smo da ne stajemo u Srbu već smo sa kolonom nastavili ka Drvaru.
Iznad Drvara smo bili u dva sata noću. Izišli smo iz kamiona, a ja sam vozača vratio da pokupi sljedeću grupu i nađe se onima kojima treba. Čekajući da se vozilo vrati sjedili smo na poljani iznad Drvara. Čitavu noć su u drvarsku doilinu padale granate. Po odbljeksku koji se vidio u brdima prema Glamoču vidjelo se da je hrvatska artiljerija na samo nekoliko kilometara od Drvara. Neki od mojih saputnika su se plašili da će hrvatska artiljerija gađati cestu kojom su u neprekidnom lancu prolazile izbjeglice iz Dalmacije i Like, ali sam ih ja umirivao jer sam bio skoro siguran da neće. Njih je zanimalo da gađaju grad Drvar ne bi li i njegove stanovnike natjerali u bježanje. Izbjeglice iz Krajine ih nisu zanimale, to su smatrali završenim poslom.
Zaista, ni jedna granata nije pala blizu ceste, a samo kilometar odatle pale su ih na stotine. Na tom mjestu smo ostali do dva sata popodne kada se pojavio konvoj sa izbjeglicama iz Drniša.
Mi smo, budući da smo mogli svi sjesti u vozila iz tog konvoja, krenuli dublje u Bosnu. Već na cesti prema Petrovcu počele su se redati neobične pa i tragične scene. Pred Petrovcem je umro prvi izbjeglica u konvoju i naišli smo na rodbinu koja je razmišljala gdje i kako da ga sahrani. Bio je to stari Jošo Maglov iz Polače kod Knina.
Kasnije smo utvrdili da je više desetina uglavnom starijih ljudi umrlo u konvoju do Srbije, ali je bilo i novorođenčadi koja su umirala zbog toga što nisu imala mlijeka. Sredinom popodneva, po strašnoj vrućini smo stigli u Petrovac, gdje je više desetina hiljada ljudi stajalo na raskrsnici prema Ključu. Svuda uokolo, po livadama i uz cestu bila su vozila, kamioni i traktori puni ljudi. Kod kafane «Milošev konak» stali smo i ja sam pošao da pronađem kafu za majku, računajući na to da poznajem vlasnika kod koga sam prije svraćao bar pedeset puta.
Dao mi je kafu ali je naplatio deset maraka, što je onda bila užasno visoka cijena, čak dvadeset puta veća nego što je bila prije ove situacije. Dao sam mu pare ne želeći da išta pitam, a on mi je kazao nešto što je glasilo kao izvinjenje, otprilike «izvini, moram, jer sva je prilika da ću i ja brzo seliti». Ta slika ljudske sebičnosti i iskorišćavanja tuđe nevolje bila je prisutna u cijelom ovom ratu na najrazličitije načine, i ova petrovačka epizoda sa kafedžijom je samo malo zrnce u tom mozaiku. Nenormalno veliki broj ljudi je funkcionisao na instiktivnoj, obezljuđenoj ravni. Noć smo proveli u Kozaruši kod Prijedora gdje je bio organizovan doček i prihvat izbjeglica i gdje smo zatekli veliki broj ljudi sa Banije koji su pričali jednako tragičnu priču.
Blogovi autora
- In memoriam - General Mile Novaković (13)
- Promocija (11)
- Vreme je za knjigu (30)
- Ima nade (91)
- CIVILIZACIJSKI PORAZ SRBIJE (694)
- INTERVJU KOJI MI JE DAO V. OBRADOVIĆ (8)
- Zelenašanje, ucene, protivpravnost (22)
- Filip David o zlu koje ima bezbroj lica (360)
- Dan nebeskog ratnika (11)
- Pomerena istorija (154)
- Povodom 19 godina od "Oluje" (188)
- Povodom sto dana Vučićeve vlade (56)
- Posvećeno današnjem danu na Tromeđi, 1941.godine. (78)
- Letnji tvitovi (11)
- Hajku o komarcima (24)
- Opsena (26)
- Laž kao konstanta (28)
- U slavu Mirku Đorđeviću (41)
- Lukavica (4)
- Zavičajni roman (17)
Najnovije VIP blogeri
- Javna rasprava o Beogradskom sajmu i Generalštabu
Đorđe Bobić - Gde je krenuo Saban
natasa_tasic_10 - Davimo Beograd iliti DB
Ivan Blagojevic - Oda Drustvenim Naukama
Spiridon - OTVORENO PISMO MINISTARSTVU ZDRAVLJA
razmisljam - Dovidjenja, gospodine Bobicu!
angie01 - Klasicna tema- Beograd, popodne i gitare
jednarecfonmoi - Fragmenti stvarnosti u opštem prividu
Hansel - Horizontala, koja ne da vertikali da se vidi
angie01 - СРБИЈА ‒ ЗАЈЕДНИЧКА ДОБРОБИТ И КАЗНА
Predrag Brajovic
Najnovije blogeri
- DUB PUB: Stepping Out From The System
docsumann - Majstor za ljuljaške, klackalice, tobogane i ... II DEO
Filip Mladenović - ŽUTA OSA (8/24)
horheakimov - DUB PUB: Milion kvadrata
docsumann - Dokon um đavolje igralište
zilikaka - НАЦРТ РЕЗОЛУЦИЈЕ О ГЕНОЦИДУ У СРЕБРЕНИЦИ
Filip Mladenović - DUB PUB: A Bright New Day Is Coming
docsumann - Srbija u EU i NATO do 2030...
Filip Mladenović - DUB PUB: Woman, Hey
docsumann - DUB PUB: No Love, No Home
docsumann
Arhiva
Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana
- Društvo (4)
- Život (3)
- Zdravlje (2)
- Muzika (2)
- Gradjanske inicijative (2)
- Moj grad (2)
- In memoriam (2)
- Zabava (1)
- Filozofija (1)
- Porodica (1)
Najaktivniji autori u poslednjih 15 dana
SRPSKI / ENGLISH
INFO TV RADIO VIDEO B92.FM SPORT PUTOVANJA BIZ POSLOVI MAPE ŽIVOT KULTURA BLOG FORUM TEHNOPOLIS AUTOMOBILI SHOP MUSIC vrh strane© 1995 - 2009, B92 | Kontakt | O nama | Impresum | B92 lica | Pravila korišćenja
B92 je organizacija koja brine o zaštiti životne sredine.
Mi ublažavamo štetu nastalu zagađenjem u avio-saobraćaju i ulažemo napore da se smanji emisija izduvnih gasova.
climatecare.org