Premijer je, predstavljajući kandidata za novog ministra privrede, rekao da Sertić "nije marketinški majstor, već neko ko mnogo radi". Ukoliko se Vučić na ovaj način pežorativno odredio prema marketinškoj profesiji kao takvoj, onda je njegov stav posledica predrasuda koje o ovoj profesiji u Srbiji nisu nikakva retkost.
No, ako je hteo da kaže da novi ministar nije «marketinški majstor», tj neko poput onih neznalica i laika koji misle da marketingom može da se bavi svako, onda mi je drago za Sertića. Inače, biti marketinški majstor isto je kao i biti selektor reprezentacije u fudbalu. O oba posla svako ima mišljenje i svako misli da bi radio bolje. Zato je dobro ponoviti: marketing je legalna i važna privredna aktivnost. Na tržištu nema uspeha bilo kog proizvoda bez kvalitetnog marketinga. Zato je dobro da Srbija ima marketinške majstore u privredi, ali i u ostalim sferama živora, npr. politici. Samo treba imati na umu, nema dobrog marketinga lošeg proizvoda. Dobar marketing lošeg proizvoda samo ubrzava njegov krah na tržištu.
Nisam planirao da ovaj tekst posvetim marketingu, već predrasudama i inerciji. Za tu pojavu u svetu domaće liberalne inteligencije, ovonedeljni reprezent je Vladimir Arsenijević koji kaže da je «DS za osam godina vlasti postao njegovo veliko razočarenje». Vladimir, kao i drugi, ima pravo na svoja razočarenja i ne bih se tu mešao, ali moram. Zaista, u dobrom delu javnosti postoji uverenje da je DS bio na vlasti 8 godina. Neki će reći i 12. No, prosta matematika kaže da to nije tačno i da je je DS imao vlast 4 godine, misli se na Cvetkovićevu vladu. Pre toga DS je bio u Koštunicinoj vladi godinu dana (Đinđićevu ne računam jer Arsenijević verovatno nije ciljao na nju). Međutim, u poređenju sa misaonom inercijom koja 4 očas posla pretvori u 8 i 12, zanimljiviji je nastavak Arsenijevićeve misli: «Niko nije odgovorniji za to što danas imamo naprednjake i Vučića od DS-a.» Da li Vlajsa misli da je bolje da danas na vlasti imamo SRS umesto SNS? Od 2000. do 2012, SRS je svake izbore gubio za samo nekoliko hiljada glasova. Logično je pretpostaviti da je morao doći dan kada će klatno otići na njihovu stranu. A i prokleta demokratija tako je zamišljena: malo pobeđuju jedni, malo drugi. Ali, kada pobede drugi, bolje je da imaju umerene, reformske i proevropske stavove, nego neke suprotne. A kada prvi izgube, dobro je da ne podlegnu inerciji i ne prihvate predrasude i besmislice kojima barata sloj društva koji bi trebalo da predstavlja intelektualnu elitu, a u praksi je uporni zagovornik pogleda na svet iz tupog ugla.
Kad smo kod zabluda, Bojan Pajtić u svojim "Tezama o Srbiji", odgovara na kritike. «Nekima taj izraz («srpska Srbija») smeta», piše trenutni predsednik DS. «Kažu da ne žele srpsku nego normalnu Srbiju. Takvima odgovaram: ako srpska nije normalna, da li je to normalno?» Pošto se prepoznajem među «takvima», odgovaram: Naravno da nije! O tome se i radi. Ako je pridev «srpski», zahvaljujući radu mnogih, tako devalviran tj. nenormalan, ovde i u svetu, onda se treba potruditi da se sadržaj tog pojma unormali i upristoji, a ne mlatiti njime po ugledu na sve koji su ga zloupotrebljavali. Pominjanje Pekića i njegovih stavova o odnosu nacije i demokratije sasvim je izlišno jer on je pre svega bio pristojan čovek, čak i kao nacionalista. Demokratskoj stranci potrebna je ozbiljna i pristojna politika utemeljena na izvornim principima na kojima je stranka formirana 1990. Populizam od koga je DS uspeo da se odbrani kad je uspevao malo ko, danas je pogotovo nepotreban i sastavni je deo opšte javne nepristojnosti u koju se sasvim dobro uklapa i priča čelnika DS o tome kako se stranka odlaskom nekih članova «provetrila». I to što aparatčici DS sve češće ocenjuju nečiju moralno-političku podobnost u odnosu na eventualnu spremnost na saradnju s Vučićem, predstavlja grešku koja vraća Srbiju u pretpolitičko vreme 90-ih i civilizacijski je devastira. Forsiranje ličnih animoziteta poništava svaki napor učinjen od 2000. do danas da se zakopaju rovovi političkih neprijateljstava i da se politički život učini civilnim i civilizovanim. Isti ti reprezenti nekad najveće i najznačajnije stranke, danas bez zazora govore o tome kako u politici navodno nema mesta za one koji su izgubili izbore (sic!), ne razumevajući da su upravo oni izgubili izbore kao članovi rukovodstva stranke i pre 2012.
Neko bi morao da im objasni - nije gibitak izbora problem, već gubitak pristojnosti i političke pameti. Demokratska stranka, dakle, mora ponovo da bude organizacija pristojnih jer ako ni ona to nije, nestaje i poslednji razlog za njeno postojanje. I zaista će nestati ako ovo bezidejno rukovodstvo nastavi da na tome ovako predano radi. Njihova jedina ideja u poslednje dve godine je tzv. «ujedinjavanje opozicije». Duško Radović, u jednom svom dečijem igrokazu, pita: «Hoćete da ja vama dam jedno NIŠTA za jedno NEŠTO?». Upravo toliko detinjast je i pokušaj DS-a da sabiranjem ničega dođe do nečega.
Objavljeno u Našim Novinama, 23.8.2014.