Evo kako je teklo prestrojavanje birača od 2003, do danas. Prvo da pogledamo period kohabitacije:
2003: DS - 12%, DSS - 18%
2007: DS - 22%, DSS - 16%
Dakle kohabitacija je oduzela Koštunici dva procenta, a dodala Tadiću čitavih deset. No da pogledamo fazu dva - period koalicije:
2007: G17+DS - 29%, DSS - 16%
2008: G17+DS - 37%, DSS - 10% (prema Medijum Galupu)
Dakle za DSS pad od 6%, a za G17+DS porast od novih osam procenata. Drugim rečima, stvari su više nego očigledne - kohabitacija je dala rezultate (+12% relativno). Dala je i koalicija (+14% relativno). Da li je vreme da se pređe u fazu konfrontacije?
Ispada da je kohabitacija i koalicija najbolji način za preotimanje glasača, govorim o koliko-toliko bliskim strankama, jer stranke koje su kao nebo i zemlja ne otimaju jedni drugima glasače. Međutim, ni ova strategija ne može davati rezultate unedogled. U jednom trenutku mora doći do konfrontacije.
Međutim, konfrontacija mora da bude pažljivo planirana i izvedena. Konfrontacija ima suprotan efekat ako postoji visoka kohezija unutar sranke odnosno koalicije. U tom slučaju ona samo motiviše birače da ostanu tu gde su. Konfrontacija je odličan lek za cementiranje birača koji već naginju određenoj političkoj opciji. Kažem opciji, a ne stranci, jer birači glasaju za političke opcije, a političke opcije zastupaju stranke.
Zato je vrlo važno koja je tema dana - u zavisnosti od toga, tokom konfrontacije neko ispada glup, neko pametan, neko dobar, a neko zao, neko ružan, a neko lep itd. U zavisnosti od teme profilišu se političke opcije. Ako je tema Kosovo imamo jednu preraspodelu snaga, ako je tema Srbija (naravno u Evropi koja nema altrnativu), onda je preraspodela snaga znatno drugačija.
Koštunica kapira da ako poveže evropske integracije i Kosovo time nameće Kosovo kao centralnu temu konfrontacije. On međutim ne shvata da time otvara prostor za konfrontaciju upravo na temu evropskih integracija. Ovo je prilika da se Evropa koja nema alternativu postavi kao centralno političko pitanje u Srbiji, kao tema dana. U tom slučaju Koštunica se nalazi u problemu.
Ako posmatramo stanje u narodnjačkim redovima, možemo da budemo optimisti, od kohezije nema ništa, to je raspad u najavi. Ali ako pogledamo koja je tema dana, tu već nije tako dobro. Na tome mora da se poradi u narednih nekoliko meseci.
Ako uspemo da nametnemo evropske integracije kao temu, doći će do profilisanja dve političke opcije - jedne proevropske, jedne antievropske, onda možemo mirne duše da uđemo u otvorenu konfrontaciju sa antievropljanima i da pobedimo.
E sad trik - to ne mogu da urade političari. Geneza je jasna, prvo tema, pa onda profilisanje političkih opcija, pa tek onda prestrojavanje stranaka. Političari skaču pravo u pravljenje stranke pa se posle bore za cenzus. Ovo moramo opet da uradimo mi građani. Kada budemo imali jaku proevropsku političku opciju lako ćemo glasati za stranke koje će je predstavljati. Lako ćemo ih postrojiti kao onomad Vlada Pavlov u aprilu 2000. i naterati da sklope koaliciju. Onda ćemo lako izvesti dovoljan broj ljudi na izbore i pobediti.
Sve ovo je lako, ako se napravi društveni pokret. Dakle, studenti napred, ostali za njima, preko vode do slobode.