Ne mogu, ama baš nikako ne mogu da razumem osobe zvane persone, potpisane imenom i prezimenom ili osobe s nadimkom, odnosno ne mogu da razumem njihovu potrebu za gadostima i više nego očigledno veselje i radost u pljuvačini i nipodaštavanju blogera ili komentatora.
Nemam ništa protiv da autor teksta objavljenog na blogu, oštro odgovori komentatoru s čijim se mišljenjem ne slaže, pogotovo ako isti troluje temu ili provocira. I da vređanjem odgovori na vređanje. Ali vrlo međutim, vređanje ima svoje granice preko kojih niko ne bi trebalo da prelazi. Pod vređanjem ja podrazumevam satirično ironično ciničan odgovor i ni za jotu više. Ako se pak vređanje pretvori u nipodaštavanje, dezavuisanje, ne komentara, već komentatora ili autora, ako preraste u bljuvanje i pljuvanje, fekalisanje i govnarenje, prolivisanje po autoru ili komentatoru, onda moje razumevanje za suprotstavljanje mišljenja i stavova na takav način, prestaje.
Ne volim niti umem da se svađam. Dešava mi se vrlo retko ali se dešava, da me neko uživo spopadne i počne da vređa, da izliva na mene nekakvu žuč i jed. Pokušam da uspostavim dijalog, pokušam da zajedno pronađemo motiv ali protiv monologa sam bespomoćan! A to je u skoro 100% slučajeva monolog! Ustanem i odem bez reči, jer nemam reči, jer čak i kada bih ih i imao, one ne bi mogle da zaustave verbalni povodanj. A ako sam iz nekog razloga primoran da budem i dalje s takvom osobom, to prerasta u torturu kojoj bi i Sveta Inkvizicija pozavidela! U takvim trenucima i situacijama nisam sposoban da u glavi sastavim iole razumnu rečenicu a kamo li da odgovorim. Na blogu mi se to ne dešava ili se dešavalo samo u natruhama. Moji tekstovi su u većini slučajeva benigni i ne daju povod da me neko zapljune ili omalovaži. Pišem/objavljujem već dugo i dva, tri, možda četiri puta, se desilo da neki komentator pokuša, razlog mi je uvek bio nepoznat i nejasan a u psihologiju se razumem kao bilo ko od vas, dakle površno, pokuša da moj tekst odvede u nekom drugom pravcu ili meni lično podeli packe. Tekst recimo govori o ljubavi, Lao Ceu, cveću i pčelama a komentator mi nabija na nos srpski patrotizam, rodoljublje, pravoslavlje, homofobiju i slične koještarije, koje sa tekstom imaju veze koliko trula kruška sa Mandrilovim dupetom. Kako me bog dao pristojnog, tako i odgovorim ali se dešavalo da dotični ne odustane nego nastavi da priča svoju priču. Onda prestanem da odgovaram. Ponavljam, to se dešava vrlo retko ali ja ne brišem ni jedan komentar ma kako truo, ljigav i odvratan bio. Desilo se jednom, ne sećam se koji je tekst bio u pitanju, da ga je komentarisao moj dobar i dugogodišnji drugar, odnosno ne ceo tekst nego jedan njemu važan i zanimljiv deo. I o čuda! Kao odgovor, jedna blogerska legenda, gromada, nevezano ni za tekst, ni za komentar, napiše jednu rečenicu ogavne sadržine, nekrofilskogrobarski se sprdajući i vršeći pisano/verbalnu veliku nuždu po mom drugaru. Ja naravno zgrožen ali ga ne obrišem, ostavim da bi ostali videli, pročitali za šta je sve sposoban omiljeni bloger i do kog nivoa, mentalne rupčage, može da se spusti vređajući osobu koju ne poznaje, samo iz razloga antipatije. Mogu da razumem da mu se ne dopadaju ili da se ne slaže s komentarima i reagovanjima mog drugara, da mu je on fizički oduran i šta sve već ne ali to nikako ne znači da može da mu duhovito ukucava eksere u mrtvački sanduk! Sutradan me zove drugar i pita: Jesi li ti obrisao onaj komentar? Nisam, odgovorim mu, ostavio sam ga da bi svi mogli da vide ko je i šta je i koliko nisko može da padne osoba u koju su se klele generacije blogera B 92. Neko iz moderacije bloga je smatrao, pravilno, da se to mora obrisati i bi obrisano!
Prošao sam sito i rešeto
Ovaj grdni vijek ispitao
Sve što dođe, ja sam mu naredan.
Tako zboraše Iguman Stefan. I ja prođoh sito i rešeto i odavno sam na sve naredan/spreman, no po svemu, samo sebe obmanjujem. Ne obmanjujem se namerno ali skoro da nema dana da me moja spremnost ne izneveri. Životno iskustvo mi je bogato ali sam i dalje naivan do bola jer su ljudska pakost, zloba, želja za povređivanjem drugih, bezmerni i nikad ih spemno ne dočekujem! Iznova i iznova me iznenađuju.
Dobri ljudi, verujem da u svakom čoveku ima nešto dobro, ne unižavajte sebe unižavajući druge, ne povodite se onim najgorim u sebi, suzbijte sujetu ili bar vladajte njom, izlivajući zlobu, pakost, mržnju…štetite najviše sebi!