autor: Rodoljub Šabić
Novine ne morate ni da otvarate, već na naslovnoj strani možete "lepo" da se informišete o po zakonu inače "naročito osetljivim" podacima iz nečijeg medicinskog dosijea.
Ili, ako Vas više zanima, možete se informisati o rezultatima poligrafskog ispitivanja nekog od osumnjičenih policijskih funkcionera, već sutradan po sprovedenom ispitivanju.
Možete se upoznati i sa informacijama koje možda ne najdirektnije, ali ipak dovoljno jasno identifikuju maloletnu žrtvu nekog krivičnog dela, uključujući i "pikanterije" u vezi sa npr. incestom, silovanjem ili nekim sličnim groznim događajem s kojim je bila suočena.
Možete odmah po saslušanju pritvorenih svedoka kakvog skandaloznog krivičnog dela (bezmalo u realnom vremenu, samo bi direktan prenos bio "efektniji") da se upoznate sa sadržinom njihovog iskaza, iako bi Vaš pokušaj da do istih dođete npr. korišćenjem prava iz Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, gotovo izvesno bio odbijen, jer bi to "moglo ugroziti tok istrage".
Možete i da se upoznate i sa spiskovima dužnika javnih preduzeća uključujući i njihove privatne adrese i brojeve telefona. Čak i dužnika preduzeća koja su samo par meseci pre toga bila predmet nadzora Poverenika i pokazala da "razumeju" njegovo upozorenje uklanjajući sa vidnih mesta na računima JMBG svojih klijenata koji je tamo bio vidno istican, bez ikakve svrhe i smisla (valjda zato ni ovaj put nisu objavili famozni JMBG ali jesu sve ostalo).
A Ustav Srbije članom 42 jemči zaštitu podataka o ličnosti, utvrđuje da se obrada i korišćenje podataka o ličnosti uredjuju zakonom, a da je zabranjena i kažnjiva upotreba podataka o ličnosti izvan svrhe za koju su prikupljeni, osim za potrebe vodjenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predvidjen zakonom.
I niz zakona (o zaštiti podataka o ličnosti, o informisanju i medijima, o pravima pacijenata...) razrađuje ustavnu garanciju.
A čak šta više, za slučaj da organi vlasti "zaborave" na obaveze koje imaju u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti imamo i "specijalne garancije" u etičkom kodeksu novinara. Tamo ima par sjajnih rečenica koje kažu: "Čak i ukoliko nadležni državni organi objave podatke koji spadaju u domen privatnosti počinioca ili žrtve, mediji tu informaciju ne smeju da prenose. Greška državnih organa ne podrazumeva „dozvolu" za kršenje etičkih principa profesije."
A ipak...
U vezi sa kakvim takvim popravljanjem slike o svemu ovom što se (ne)događa, nekoliko stvari se, rekao bih, mora uzeti u obzir. Prvo, da iza niza flagrantnih kršenja prava na privatnost stoje ljudi koje kolokvijalno nazivamo "državni službenici". Drugo, da uzrok tome, bar u većini slučajeva, nije svesna, zla namera, nego neznanje. I, direktno s tim u vezi, treće - da se ovih dana napunilo cele četiri godine od kako je Vlada Republike Srbije usvojila Strategiju zaštite podataka o ličnosti, i da je u nizu stvari na koje se tada "samoobavezala" bilo i to da će "materiju zaštite podataka o ličnosti uključiti u redovne godišnje programe obuke državnih službenika i programa polaganja državnog stručnog ispita".
Nije logično što je tako, ali znamo da to nije urađeno. Zato je "logično" da su posledice tako evidentne.