Građansko društva u Srbiji, onaj njegov elitni sloj koji neki zovu Drugom, a neki Metastabilnom Srbijom, insistira na sukobu crnog i belog. Odnosno, insistira na sukobu, a da bi sukob bio kvalitetan i trajan, strane u sukobu treba da budu crna i bela. Bela je uvek dobra, kao što su dobri bili kauboji sa belim šeširima na početku filmske ere. Bela strana su metastabilne perjanice, šta god mislile, govorile i pisale. Crna je vlast, bez obzira da li je oličena u Miloševiću, Đinđiću, Tadiću ili Vučiću. Ovako stvoreni, crno-beli svet ne trpi sive nijanse. Ali zato u njemu postoji više od 50 nijansi crne.
Opozicija ("reformisana moralom belih listića" copyright Z. Panović) u nedostatku svojih ideja, trudi se da pronađe temu za sukob, čvrsto ubeđena da će je sam taj oštri sukob s vladom učiniti relevantnom i dati joj sadržaj koji inače, sama po sebi, nema.
Opoziciono delovanje često može i treba da sadrži sukob s vlašću, ali sukob koji je uvek i na svaku temu, sam sebi svrha, degradira ideju postojanja opozicije i redukuje je do apsurda.
Državi, da bi postojala, neophodna je vlast. Ali i opozicija. Dakle, i opozicija je deo državnog aparata u širem smislu. A vođenje države ne sme da bude utakmica između Zvezde i Partizana na kojoj se fudbaleri šutiraju po listovima i uvaljuju jedan drugome lakat dok traje meč, a onda njihov sukob nastave navijači po ulicama. Da bi država bila stabilna i funkcionisala u miru, obe strane moraju da shvate i prihvate svoj deo odgovornosti.
Ne bi smeo, u Srbiji, ni za koga da bude prihvatljiv princip «što gore to bolje». Onaj ko u proizvodnji goreg traži prostor za svoje bolje, neće to svoje bolje nikad dočekati, ali dočekaćemo svi to opšte gore. Da bi se loš ishod izbegao, potrebna je vrhunska odgovornost vlasti, ali i opozicije. Potrebna je orijentacija prema politici, debata o idejama, ideologiji i vrednostima, a ne animozitet prema ličnostima koje nam trenutno nisu po volji, jerbo nam ličnosti nikada nisu po volji. Čak i one koje smo do juče obožavali i kovali u zvezde, već danas ćemo rušiti u blato kao svoje najveće neprijatelje.
Emocije treba da čuvamo za svoju decu, porodicu i prijatelje. U politici i državnim poslovima treba nam hladna glava, orvorene četvore oči i racionalan pogled na stvari.
Nije lako bilo ni jednom srpskom državniku posle 2000. Da li je Đinđić mogao brže i temeljitije da menja stvari? Kakvi su mu bili saveznici u tom poslu? Na koga je zaista mogao da računa? Gde je mogao da nađe oslonac za polugu kojom bi pomerio svet i zaustavio inerciju. Na koje je institucije mogao da računa? U koji trulež u tim institucijama je mogao da zabode ekser, a da on drži bilo šta? Na koju intelektualnu javnost je mogao da se osloni? Na onu iz Peščanika koja je o njemu izgovarala najjezivije optužbe i uvrede? Da li se nešto bitno promenilo posle njegove tragične smrti? Da li je nešto postalo stabilnije i čvršće? Da li smo mi postali pismeniji, vredniji i bolji? Da li su strateške dileme i skretanja sa evropskog kursa u Koštuničinoj vladi poboljšale Srbiju? Da li je situacija postala manje teška kako se kosovsko pitanje usložnjavalo i pritisak bivao veći? Da li je Tadić imao više prostora i slobode da unormali i unapredi duboko podeljenu, zavađenu i poniženu zemlju? Da li mu je u tom poslu pomagao haški Damoklov mač? Da li se za to vreme opozicija ponašala državotvorno? Da li se intelektualna javnost ponašala odgovorno i razumno?
Srbija je i danas podeljena zemlja. Nemoj da se neko prevari i pomisli da je "povećanje demokratskog potencijala" stranaka na bilo koji način pomirilo civilizacijske podele srpskog društva koje se ovde neguju stolećima unazad.
Mi i dalje, duboko u sebi, vodimo tradicionalnu borbu oko toga treba li nam železnica ili ne jer ona sa sobom donosi boleštine i nesreću. Možemo li ikako da se dogovorimo da nam treba? Da se okupimo oko ideje? Oko zajedničke koristi. Oko strateškog cilja koji će Srbiji da obezbedi čvrsta leđa i zdravo uporište za ekonomski progres.
Postoji čitava jedna intelektualna kategorija koja bi Tadiću oprostila i ekonomsku krizu i Dulićeve bilborde, ali ne mogu pomirenje s Dačićem. Pomirenje DS i SPS, među Metastabilnima, umesto da bude doživljeno kao zalečenje jedne od otvorenih srpskih rana, viđeno je kao opasnost gubitka potrebe za svima koji žive od te nestabilnosti i podeljenostii, i koji je zagovaraju hraneći se mržnjom kao ejlijen telom kosmonauta. Zalud objašnjenja da to nije bilo pomirenje Tadića i Dačića, koji se bay the way nisu ni svađali, a i da jesu, njih dvojica kao ličnosti u ovom procesu nisu bitni; već pomirenje preživelih iz devedesetih i njihove dece, pomirenje nas i naših roditelja, nas i naših rođaka sa sela.
Pre će se izmiriti Srbi i Albanci nego što će taj krem de la krem srpskih uglednika odustati od politike kontinuiranog sukoba i dozvoliti da se Srbija pomiri sama sa sobom.
Objavljeno u Našim Novinama 6.9.2014.