Ili svakom parada: jednima pederi, drugima tenkovi
Elem, seća li se neko šta to beše „Haški tribunal? Da, to je bila ona grdna stena što je Srbiju delila od Evropske unije i svetle budućnosti. To, samo to i ništa drugo do to. Nema drugih uslova, nema dodatnih uslova, nema skrivenih uslova. Ponavljali komesari, ambasadori, predstavnici, a za njima horovi naših političara. Samo da se pošalje i osudi cela zločinačka Vlada, Generalštab, rukovodstvo policije. Još Milošević, još Karadžić, još Mladić, još Hadžić.
3, 2, 1 - i... Trt! Ne stigosmo ni da odahnemo kad - Kosovo.
Naravno, ružno bi bilo pomisliti da je to neka ucena i da naši prijatelji na taj način pokušavaju da pocepaju ili ponize našu zemlju. Ne, naravno. No se za svaku zemlju u toj harmoničnoj zajednici naroda i država mora znati gde su joj granice i dokle joj suverenitet seže. A Srbija, eto, ne seže dokle njen ustav kaže, niti rezolucija UN. nego dokle kaže Vašington, direktno ili preko čauša.
No čemu ovaj i ovakav uvod kad je tema sasvim drugo nešto?
Pokušavajući od dvehiljdadite - a neki veruju da je i Milošević pre toga u više navrata petljao da nešto uradi u tom smislu uključujući i priključenje NATO – da se priključi evropskoj zajednici naroda birajući na taj način stranu i svoju budućnost Srbija je dala sve što je od nje traženo. Nekad sporije kad brže nije moglo, nekad nevoljno kad su zahtevi bili grubi i ponižavajući. Ali čak ni za Koštuničina vakta smer kretanja nije menjan. I vazda su tu šargo repe i šargo laže titrale pred očima. A kad vlasti u Srbiji nisu bile dovoljno kooperativne i brze radilo se na njihovoj zameni i ubrzavanju.
U međuvremenu se pojavio Vladimir Putin, a Rusija prestala da bude pijani blatnjavi gorostas koji se tetura služeći za podsmeh i čerupanje. Ponovo je postala globalna sila a u Srbiji investitor i pomagač. Nekima nada i uzdanica, nekima dobrodošla alternativa. Pa se Srbija držala četiri stuba a sedela na dve stolice.
I onda se desila Ukrajina. Na stranu različita viđenja uzroka i događaja, ali su posledice, globalne i po Srbiju i njenu poziciju evidentne: politički fokus sada je na Kijevu i Donjecku. Ali su i tokovi finansija i pomoći usmreni na istu stranu, I niko više u Evropi nema vremena da se posvećeno bavi Srbijom sem da naredi i to naređenje potkrepi ćuškom.
Srbiji sa druge strane, potpuno zaglibljenoj u blatište strašnog diletantizma njene vlasti i demagogije kao njenog jedinog oružja, očajnički trebaju investicije i pomoć da makar nos iznad gliba ekonomskog i političkog bankrota održi. Energetska zavisnost od Rusije i projekat Južni tok tik pred zimu koja dolazi čine da joj izbor ovih dana nikako ne može biti jednostavan.
Po svoj prilici dan za presecanje tog čvora je tu, pred nama. Sutra, prekosutra. Za mesec dana. Ali izgleda da više nema mesta jeftinom šarmiranju u stilu vašarskog đilkoša, klimoglavljenju i jajcotitranju na sve strane. Neće moći sa dva guza na dve strane. Velika srpska raselina, stara već vekovima ponovo je aktuelna. I još jednom će – iako istorija uči da to nikad nije konačno i zauvek – Srbija morati da odluči između Istoka i Zapada. I ovoga puta odluka je u rukama onih koji nikad zaista nikakvu odluku doneli nisu. Političkih lajavih krelaca.
Eto nas, tako, na paradi u čast 16. oktobra, dana kad Vladimir Putin dolazi u Srbiju da sa nama proslavi 20. oktobar, dan oslobođenja Beograda. Dan kada će iznad Beograda leteti ruski akumulatori i ruski avioni. I dan kada će sa svečane tribine pobedi komunista nazdravljati pravi general KGB i fejk četnički vojvoda.
Znači li to da su se lajavi krelci opredelili i prelomili između štapa bez šargarepe ali sa puno šarenih laža sa jedne i nepoznate ponude ali surovo realne slavine koja očas može biti zavrnuta sa druge strane? Ili će pokušati šibicarski da ruskog predsednika iskoriste kao pretnju i čip u partiji sa Zapadom? Teško, toliki teletabisi ni oni ne mogu biti. A i da jesu – Putin to sigurno nije.
Dačićeva izjava kojom i Obami sasvim dobrodušno i blagonaklono dozvoljava da i on dođe, samo ako hoće - teško da će ublažiti američki stav o Putinovom dolasku. I za pretpostaviti da je to i Vučić imao prilike da čuje u telefonskom razgovoru sa Džoom Bajdenom.
I ako je sve to tako – a nedavna poseta gospodina Lukašenka i njegova razmena mišljenja sa našim Predsednikom sigurno je u tom pogledu više nego dragocena – ostaje jedno pitanje: kako čitavu, konačno skupljenu zadnjicu, smestiti na stolicu par hiljada kilometara daleku i još preko komšija koji su odreda sa druge strane?