Cijeli blog voli Harmsa

 ok, Žone, evo ga!

Ovaj naslov predstavlja  parfrazu rečenice Cijela Moskva voli Harmsa iz priče Moć Gubilišta (1997) Viktora Jerofejeva objavljene u zbirci  De profundis (Geo poetika), koju inače toplo preporučujem. Parafraza jeste, ali tačna koliko  to parafraza može biti. Primjetio sam, kroz blogokomentare i citate koji se u njima provlače, a i u par ranijih (posvećenih mu) blogova, da je Harms stvarno veoma popularan kod ovdašnjih blogera. Bar većine, u koju i sam spadam.

Štaviše, smatram sebe okorjelim harmsovcem, i ako bih nedajbože bio priinuđem da se izjašnjavam oko najomiljenijeg mi  pisca, Danilu Ivanoviču bih najvjerovatnije dodijelio 1. mjesto. U stanju sam čak i da to obrazložim. Upravo o tome je ovaj blog.

Ako se izuzme činjenicama da sam deklarisani rusobibliofil (čemu je Harms prije uzrok nego posljedica) postoje i objektivniji razlozi ovog mog izbora.

Zanemariću čak i podatak da u hronološkom slijedu evropske apsurdne književnosti, Harms  dolazi ispred Beketa, Gombroviča, Joneska, a  tek da ne pričamo o  Pajtonovacima. Činjenica je da je on bio nepoznat anglosaksonskoj kulturi tog vremena, pa na nju nije ni mogao uticati.

Ok, od čega onda započeti tu apologetsku argumentaciju?

Well, moj prvi susret sa Harmsom datira iz ranih 90-tih. Bio je to neočekivani,  eksplozivni  upliv prvih redova Slučajeva duboko u mlad mozak. Ki sekiricom u vugla, čije bi se sječivo, zatim, unutra istopilo u kakav šamanski eliksir od  tečnog metala, koji bi mi potpuno  zaposjeo  um. Te kratke, gotovo trapavo-tupaste rečenice postizale su psycho rezonanti efekat u kontaktu sa mojom ukorjenjenom logikom stvari, dovodivši me do smjehopraskanja. Ogoljeni minimalizam papirnatih likova nesposobnih da izvrše i najelementarnije radnje podsjećao je na radikalizovane gegove Č.Čaplina  ili Baster Kitona kojima smo se kao djeca smijali do suza.  Jedno vrijeme je  moje društvo iz studentskih dana  imalo običaji da na sedeljkama nakon par džointa čita Slučajeve. To bi se pretvorilo u kolektivno valjanje po podu i previjanje od smijeha, a tu malu crvenu knjižicu (edicija Reč i Misao)  niko više nije mogao, a ni smio,  da drži u rukama, a kamoli da  čita iz nje.

Kada je prošlo to početno izsmijavanje ( u smislu da smo se ismijali do potonje suze smijalice) mene je zakopkalo pitanje o porjeklu tog čudaka pisane riječi. Kako to da za njega nismo znali? Kako nam nisu pričali o njemu? To me  je potaklo da sam istražujem.

I onda novi šok biografske prirode. Taj čudak je živio i stvarao  u najsumornijem mogućem vremenu za jednog avangardistu, u doba “zrelog“ staljinizma. Naravno, bez mogućnosti da javno objavljuje  svoje sumanute uratke. Živio je u potpunom egzistencijalnom škripcu, između gladi i cenzure ( posebno je potresan detalj iz njegovog dnevnika kad kaže kako je slagao ženu da je pozajmio 200 rubalja) ... i svjesti o sopstvenoj genijalnosti. Nisam pristalica teze da vrhunska umjetnost nastaje u teškim okolnostima, ali u Harmsovom slučaju te okolnosti su nezaobilazne. Upravo su se sumornost i violentnost društva u kome je živio odrazile na karakter njegovih priča. Sivi, bezkarakterni likovi, nalik na zombije samo bez horor crta, neosjetljivi na nasilje i surovost  u kojima su i sami upetljani (tzv. motiv skitske najezde, koja je u ruskoj književnosti prisutna kao istorijski eho upada istočnih divljih plemena u carstvo) predstavljaju Harmsov literarni komentar sovjetske svakodnevnice.  Beznačajne, trivijalne sitnice, kao slučaj čovjeka koji je kupio raženi hleb,  kod njega postaju detalji koji uonebičavaju sliku na mjestu gdje prosječan čitalac očekuje “književnost“.  A Harms je bio majstor da nam svakodnevno predstavi neobičnim, npr. kad kaže da je to potrajalo desetak odsječaka vremena.ili da je jedan izuzetno pametan čovjek otišao u šumu i u njoj se izgubio. Bio je to njegov način otpora sveprisutnom zagušujućem sivilu od čijeg besmisla se branio kreativnim parodiranjem istog.

Pored sve te groteskne banalnosti, nasilja, besmislica i apsurda, Harms teško da bi opstao (koliko je uopšte i opstao)  i stvarao da nije vjerovao u ČUDO. Moglo bi se reći da je iz ČUDA crpio svoju biološku i duhovnu snagu. Da, Harms je vjerovao u ČUDO u njegovom najbukvalnijem obliku, u ČUDO koje fundamentalno preoblikuje stvarnost. Možda onda i ne čudi previše  što se za njega  vezuju  neke krajnje neobične epizode.

Kada je njegova žena trebala  da bude mobilisana u sklopu radnih obaveza, što je neminovno značilo brzu smrt uslijed gladi, zime i iscrpjenosti, Harms je otišao na grob svog oca i tamo izvršio samo njemu znano činodejstvovanje . Sutradan je u čitavom kvartu od svih radnosposobnih žena samo Marina Malič, Harmsova supruga, bila pošteđena od mobilizacije.  Takođe, Harmsu se pripisuju i neki proročki momenti:

“Najverovovatnije će čitav moj život proteći  u najstrašnijoj bedi, i dobro će mi biti samo kod kuće, pa i tada da ću doživeti jedva 35-40godina.“ 

Ovo ja zapisao  u svom dnevniku u 19. godini života, a doživio je 37.

Čuvstvovanje čuda u svijetu sigurno je uticalo i na njegov književni pristup koji je polazio od saznanja  da u literaturi ne važe fizički zakoni pojavnog svijeta. U literaturi je sve dozvoljeno! Ali samo piščev talenat i suptilni osjećaj za korišćenje te mogućnosti daje efekte koje je Harms postizao.

Čudak kome izmiče konačno čudo da izbavi sopstveni  život iz svakodnevne mizerije. Upravo to je skica po kojoj je stvaran lik čudotvorca o kome bezuspješno pokušava da piše glavnik liku u njegovoj najdužoj priči Starica, (parodija na Zločin i Kaznu).

Vremenom, Harmsovo materijalno i sveopšte stanje se  pogoršavalo. On sam postaje  sve malodušniji , mračniji, svjestan da ne može izbeći  zlokobnu sudbinu koju je svo vrijeme predosjećao. Bogu, kome se nekad molio da mu da snage za borbu sa smislovima, počinje da se obraća u potpuno drugačijem smislu...

“Bože, molim Te samo jedno: uništi me konačno me dokrajči, otjeraj me u Pakao, ne ostavljaj me na pola puta, nego me liši nade i brzo me uništi na vjek vjekov.“

Kraj je došao kao u nekoj njegovoj priču. Jedne večeri 1941., likovi u tamnim mantilima došli su na njegovu adresu i nestali ga u papučama u nepoznatom pravcu. Umro je od gladi u zatvorskoj bolnici 2. februara 1942. u opsjednutom Lenjingradu u kojem je proveo čitav svoj život. Iza njega je ostalo još jedno proročanstvo:

“Rat će odlučiti heroizam ruskog naroda.“

No,  čuda se nastavlaju i nakon njegove smrti.  Harmsov prijatelj, kompozitor Jakov Semjonovič Druskin, u zimu 1942/43 ulazi krišom u njegov opustošeni stan i iznosi kofer sa piščevom zaostavštinom. Od tog kofera se neće razdvajati cijelo vrijeme rata, a i decenijama kasnije. Tek 60-tih godina prvi Harmsovi radovi u vidu samizdata počinju da kruže SSSR-om. Ostalo je legenda.