Nekakva viša sila, očigledno, proizvodi distorziju vremensko prostornog kontinuuma čim tek tako, naprasno i preko noći, glavne ličnosti domaće političke scene postanu premijerov brat, predsednikova tašta, poslanikova žena... Kakva je Srbija demokratija, nameće se pitanje, i kakvo smo mi društvo ako šira i uža familija državnih čelnika postanu predmet debate u najvišem zakonodavnom telu zemlje?Traljava demokratija i nezrelo društvo, reći će neko, sve dok članovi familije političara imaju uticaja u društvu - samo zato što su familija. Takvo objašnjenje svakako ima smisla, ali ne ispunjava svu prazninu političkog delovanja onih faktora koji vape za tim da Skupštinu pretvore u Cvetkovu mehanu, svodeći političku arenu na cirkus u kome profitiraju samo klovnovi.
Nekoliko problema vidim. Prvi je onaj koji često pominje Dragoljub Žarković pišući o "jadu medijske scene" koja, kako on kaže, "nikad nije bila uplašenija, sklonija okretanju kako vetar duva, u kojoj ne postoji ozbiljna rasprava o ozbiljnim problemima, nema sučeljavanja različitih mišljenja i u kojoj je udvorištvo preraslo granice izdržljivosti".
U pravu je Žare. Ali ova situacija ne samo što je loša sama po sebi već ona za svoju direktnu posledicu ima i onu u kojoj se svaka javno izrečena zaslužena pohvala aktuelne vlasti (kada dobije dobar izveštaj EK, kada uspešno organizuje Prajd, kada donese reformski zakon od koga su prethodne vlade bežale kao đavo od krsta, kada uhapsi nekog mafijaša itd) u tom izvitoperenom ključu nužno čita kao udvorička poruka Vučiću. Srpska se politička i javna scena na ovaj način deli na dve međusobno suprotstavljene celine, a takva dihotomija neminovno vodi u sukob. Patološki proces, koji hvata maha, u kome se mudrost, argument i racionalna kritika zamenjuju navijačkim pokličima, a u kome svako ko pokuša da unese zrno razuma biva istog trenutka etiketiran od strane predstavnika obe zaraćene strane kao prodana duša i izdajnik, trenutno je nešto što Srbiju razara više nego ekonomska kriza.
Ima li tome leka? Hm. I da i ne. Ne, ako svi trenutni politički akteri nastave da igraju svoju trenutnu ulogu. Da, ako bar neko izađe iz svog lika, ukoliko nadmaši i prevaziđe sebe.
Demokratska stranka, u tom smislu, mora da prestane da se ponaša kao privezak Zorana Živkovića. U Skupštini se vodi politika, zato DS mora da pronađe svoju izgubljenu pametnu, konstruktivnu, racionalnu, proevropsku, pristojnu i državotvornu politiku zbog koje je i osnovana. Trenutno, DS se ponaša kao dron koji navodi Živkovićeva politička pamet: neracionalno, nemudro, konfrontirajuće i ono što je najgore - neprincipijelno, jer kritikuje zakone koje bi sama donela da je na vlasti. Dakle, DS svojom agresivnom antiprotivnošću dokazuje samoj sebi relevantnost, pokušavajući da time supstituiše nedostatak političke vizije i osećaja za opšte dobro. Ovakva situacija odlična je za Živkovića jer osobi koja je u Skupštinu ušla slučajno i bez legitimiteta otvara prostor za neograničenu promociju, a očajno je loša za demokrate jer se prihvatanjem uloge Živkovićevog oruđa gubi smisao postojanja DS. Nadalje, "živkovićizam" kao manir proizvodi negativnu spregu tako što poslanike SNS koji nisu definisali svoj naprednjački identitet vraća u izvorni radikalizam, od čega imaju koristi zamo zagovornici stanja "što gore, to bolje".
Aleksandar Vučić, sa svoje strane, mora da prevaziđe sebe tako što će postati premijer svih građana. Ne u paroli i ne za jednokratnu upotrebu, već tako što će uraditi sve da politički život vrati u demokratske tokove, da umiri uzavrele strasti, da upristoji sve na koje ima uticaja i da utiče na uspostavljanje javne debate neistomišljenika, kao i da pokuša da animira sve što u Srbiji ima zrno pameti i dobre volje kako bi se zemlja reformisala i održala priključak sa EU i njenim vrednostima. A sve to mora kako bi trajno onemogućio skliznuće u destrukciju i sukobe prema kojima, kao zemlja i kao društvo prirodno i neprekidno težimo.
Objavljeno u Našim Novinama jutros.