Weird Shit: POSTOJANJE ZNAČI MIŠLJENJE

Postojanje je vjerovatno najnesporniji, najneupitniji, od svih fenomena na ovom svijetu. Nesporniji čak i od samog svijeta. Sad, o kakvom/čijem postojanju se radi, to je posebno, nimalo jednostavno pitanje, ali samo postojanje  je  sine qua non  svega što jest.  Preduslov svih preduslova. To nešto, koje nije ništa, jeste to što jeste upravo uslijed svog postojanja.

Toliko tautološke očiglednosti, a ujedno toliko ontološke nedokučivosti.

Zašto nešto uopšte postoji?

Na ovo par excelance metafizičko pitanje odgovor pokušavaju da daju i teolozi  i naučnici i filozofi i slobodnoi strijelci. No, pod tim nečim, odnosno ničim,  svi oni podrazumjevaju različite stvari.

Za  fizičare, ništa se uvijek odnosi na nešto. Njima ništa znači odsustvo. Odsustvo čestica, radijacije, prostora, zakona.  Preciznije, oni pod ništa podrazumjevaju prazan prostor, kvantni vakum.  Međutim,  kvantni  vakum  ujedno vrvi od  generičkog potencijala.

On je prije svašta nešto (u najavi) nego apsolutno ništa.

Kad objašnjavaju kako je kosmos mogao da nastane iz ničega fizičari napominju da to ništa baš i nije tako ništavilasto.  U kvantnom vakumu dešava se stalno izviranje  virtuelnih parova čestica-antičestica čiji je vjek trajanja , uslijed međusobne anhilacije, izuzetno kratak, oko 10^-23s. Jedna od teorijskih pretpostavki o nastanku Big Benga kaže da u nekom od tog mnoštva izviranja i poniranja virtualnih parova nije došlo do anhilacije, što je malo vjerovatan, ali po zakonitostima kvantne mehanike, ne i nemoguć događaj, uslije čega se pojavilo to inicijalno nešto.

Kako kaže Lorens Kraus – Kad u kvantnoj mehanici imate ništa uvijek dobijete nešto (!?)

Međutim pravo pitanje je otkud kvantno polje? Otkud njegove mikro  fluktuacije? Otkud čestice&antičestice?

Odgovor koji od filozofa dobijamo na pitanje “odkud nešto prije nego ništa? “ je još manje satisfaktičan. Nešto je prisutno jer je i prije njega bilo nešto (drugo). Pa tako u krug. Za koji se ne zna ni gdje počinje ni gdje se zatvara. Dakle ispada da je ništa i u logičkom i u fizičkom smislu tek  apstrakcija jedne  nemogućnosti.

Ok, tako smo kroz ovu kompleksnu intelektualnu avanturu stigli do duboko  implicirajuće činjenice – nešto postoji!  A to nešto nazvaćemo operativnim imenom – realnost.

Rodžer Penrouz smatra da postoje tri tipa realnosti – fizička, mentalna i matematička. Fizička realnost, koja nam je naizgled najočiglednija, manifestuje se kroz prostor i vrijeme i podleže fizičkim zakonima.  Na neki neobjašnjiv  fascinantan način ona savršeno naleže na matematičku realnost, koja je potpuno samosvojstvena i nezavisna u svom apstraktnom domenu. Međutim, postoje i čitave oblasti matematike koje nemaju  primjenu u fizičkom svijetu.

Mi smatramo da sve što se deševa, dešava se u vremenu i prostoru, tim fundamentalnim dimenzijama zbivanja. Međutim, nespornost postojanja, njena neporecivost proizlazi iz naše svjesnosti o njenom postojanju.

Svijest je ultimativna dimenzija zbivanja. Izvan nje se nikad ništa  ne dešava. Pa ni sam kosmos.

Mislim dakle postoji(m) – to je jedini  “opipljiv“ dokaz biločega kojim raspolažemo. Sve ostalo mi svjedočimo tek posredno. Može se reći da je kosmos postojao i prije pojave svjesnog posmatrača, a da je svjest o njemu aposteriorina posljedica.

Postoje dvije mogućnosti da se ova logička teškoća prevaziđe.

Prva je fizika bez vremena, u kojoj svi trenuci postoje istovremeno kao beskonačno mnogih SADA. U njoj  je svaka sukcesivnost  irelevantna, a kauzalnost totalna.

Druga mogućnost podrazumjeva postojanje polja univerzalne kosmičke svijesti (UKS). Ovo je već žešća metafizika koja sugeriše da  svjest predhodi materiji. Po toj "teoriji"  naše individualne svijesti nastaju kao pobude unutar polja UKS. A mozak je samo bio-prijemnik dovoljno sofisticiran da sa njom intereaguje, ili pak indukuje navedenu pobudu.

Naše današnje naučne  saznanje o prirodi svjesnosti ne mogu ni da potvrde, ali ni da opovrgnu ovu teoriju. Međutim psihodelična iskustva, naročito ona vezana za DMT vizije snažno sugerišu da svijest nije epifenomen mozga, i da pored naše ovozemaljske, individualne,  postoje krajnje fascinantni oblici neorganske svjesti s kojima možemo stupiti u kontakt koristeći naš mozak kao zajednički prijemnik. Ovi kontakti  nam omogućuju uvid u nezamislive mentalne sfere.

Omogućuju nam da prisustvujemo višim redovima zbilje, tamo gdje pitanje - zašto nešto, a ne ništa? postaje suštinski bespredmetno...

Kao što je Dekart ingeniozno zaključio da je misao jedini, direktni i  nesporni dokaz POSTOJANJA, tako nam i DMT vizije ukazuju da je naša svijest  dokaz njegove veličanstvene  misterije.