Direktna trgovina juanom i singapurskim dolarom počela je 28. oktobra 2014. na Kineskom međubankarskom valutnom tržištu i na valutnoj berzi Singapura. Pre samo mesec dana juan je prestao da se orijentiše na američki dolar i prilikom razmene za evro. Već se ostvaruje direktna trgovina juana s američkim, australijskim i novozelandskim dolarom, jenom, funtom, rublјom i malezijskim ringitom, a ovaj spisak će se brzo dopunjavati. Uz to, razvijaju se i valutni svopovi, koje Kina ima sa skoro 30 zemalјa. Svop aranžmani imaju za cilj da centralne banke olakšaju nedostatka likvidnosti tokom perioda tenzija na finansijskim tržištima, ali i da podstaknu investicije u oba pravca.
Internacionalizacija juana povećava se stabilnost svetskog deviznog sistema i slabi dominacija dolara. U cilju pretvaranja juana u međunarodnu obračunsku jedinicu Kina je, sa još 20 država, nedavno osnovala Azijsku banku za investicije u infrastrukturu (slična je namera sa bankom BRICS), čime su se SAD snažno pritivile, budući da to slabi ulogu Svetske banke i MMF, koje su praktično pod američkom kontrolom.
Jasno je da je za globalnu poziciju Kine, kako i SAD, od velikog značaja položaj njihovih nacionalnih moneta. Teza po kojoj će dolar izgubiti ulogu i važnost „rezervne valute" često se podgrejava. Nedavno je britanski Financial Times objavio da većina menadžera deviznih rezervi u svetskim centralnim bankama očekuje da će dolar biti zamenjen „portfeljem valuta" u sledećih 25 godina. Ideja da će zlato zameniti dolar u velikoj meri je apsurdna, budući da ga nema ni približno dovoljno da pokrije svetske potrebe za likvidnošću, a uz to SAD u svojim nacionalnim rezervama imaju najviše zlata na svetu. Nezadovoljstvo dolarom u svetu raste zbog neprekidne enormne emisije novih količina te valute, pre svega usled povećanja potrošnje američke vlade. To izaziva strah svih koji čuvaju dolare od gubitka njegove kupovne moći, koja je već od početka prethodnog veka bila enormna (od 1900 do danas dolar je izgubio oko 98 posto svoje kupovne moći!). Bez današnjeg statusa dolara Amerika više ne bi mogla da emituje neograničene količine novca radi izvlačenja iz recesija i ne bi mogla tako mirno da ignoriše ogromni javni dug. Razlog zbog kog se dolar tako naširoko koristi, i zbog kog se većinom svetskih roba trguje u dolarima, leži u tome što nijedno drugo valutno područje u svetu nema toliko duboka i likvidna tržišta.
Prvi ozbiljan izazivač dolaru posle tridesetih bio je evro, u kome je denominovan najveći deo svetskih obveznica i u kome se drži 27% deviznih rezervi (nasuprot tri petine globlanih deviznih rezervi, koje su u dolarima). Međutim, da bi stvarna multilateralnost postojala i na valutnom području potrebna je još jedna valuta snage evra. Kao takva se nije nametnula funta, ni „švajcarac", niti jen. Čini se da taj „zadatak" pripada juanu (renminbiju). Kina, iako ne još želi da svoju monetu učini potpuno konvertiblnom, već čini korake u tom pravcu, pored ostalog i oficijelno se zalažući za stvaranje nove globalne valute koja bi na kraju zamenila dolar.
Iako je svoju valutu vezala za dolar kineska centralna banka ipak dozvoljava fluktuacije prema američkom moneti (i do 1% dnevno). Kina na razne načine pokušava da ojača ulogu svoje monete. Potpisani su ugovori o valutnim svopovima sa Australijom, Turskom, Emiratima, Mongolijom, Malezijom...Kina sa Rusijom kao i Japanom ima ugovore koji olakšavaju preduzećima da koriste nacionalne valute prilikom plaćanja. Na sastanku zemalja BRICS jula 2014. dogovoreno je da se razmotri osnivanje zajedničke banke za razvoj, koja bi pospešila međusobnu trgovinu i najviše pogodovala širem prihvatanju kineske valute, odnosno njenoj internacionalizaciji. Cilj je smanjiti zavisnost od dolara i evra, ali značajan napredak je udaljen oko 10 godina. Upotreba lokalnih valuta će smanjiti troškove razmene trgovinskih učesnika, za koje se procenjuje da iznose do 4% od obima transakcija.
Potencijalna potcenjenost juana, koja podsticajno deluje na spoljnotrgovinsku razmenu najmogoljudnije zemlje predmet je čestih optužbi od strane SAD, EU, pa čak i Brazila. Zahtev da se jačanjem kineske valute (veštački) visok suficit obori i poveća potrošnja i uvoz Kine već deceniju je na stolu. Kina, iako nevoljna da valutu prepusti stihiji međunarodnog finansijkog tržišta, pravi povremene ustupke. Od 1997. do sredine 2005. vrednost juana je bila fiksirana (8,28 za dolar), da bi potom bio uveden upravljano fluktuirajući kurs i do jula 2008. (kada je usled krize opet fiksiran) juan je snažno ojačao, na 6,83 za dolar. Od juna 2010 vraćen je fleksibilni režim, i kineska valuta je apresirala za oko 10% prema dolaru (na 6,1 juana za dolar), zaključno sa novembrom 2014. U poslednjih sedam godina juan je nominalno ojačao prema dolaru za čak trećinu.
Glavni problem za Kinu je bojazan da bi konvertibilna valuta brzo jačala i tako učinila dobar deo izvoza cenovno nekonkurentnim, dok bi se uvoz dramatično povećao (slično se desilo Japanu od 70-ih i 80-ih). Već sada je rast plata u Kini brži nego rast produktivnosti. To bi značilo da bi realnoj apresijaciji juana (koje je veća od nominalne zbog više inflacije u Kini od one u SAD, EU ili Japanu) mogao da se bliži kraj. Znatniji skok realne vrednosti juana bi pogodio kineske izvoznike i prisilio bi ih da proizvodnju alociraju u jeftinija mesta. Jači juan bi, takođe, smanjio vrednost kineskih deviznih rezervi. Povećalo bi se i interesovanje za posedovanje što više kineske valute u očekivanju njene više vrednosti. S druge strane, uklanjanje ograničenja za ulaganja Kineza u inostranstvo bi delovalo u suprotnom smeru, smanjujući vrednost juana zbog odliva kapitala iz zemlje.
Treba reći da se potcenjenost juana značajno smanjila poslednje skoro dve godine, za oko 12% realno. Naime, ekspanzivna fiskalna i monetarna politika uslovila je jačanje domaće tražnje (i inflacije) te se suficit tekućeg računa platnog bilansa smanjio za dve trećine (na oko 2,5% GDP). U međuvremenu i američki platnobilasni deficit je dvostruko smanjen (na oko 2,5% GDP), što je doprinelo da se nivo globalne neravnoteže i pritisak na Kinu, kao „valutnog manipulatora", smanji.
Realna apresijacija juana koja traje godinama, pre svega, je uslovljenja smanjivanjem gepa između plata u industrijskom sektoru Kine i rasta produktivnosti. Treba dodati da Kina ima niske carine, ali subvencioniše domaće kompanije i diskriminiše inostrane, posebno u sektorima energetike, transporta na taj način ubrzavajući transfer inostrane tehnologije.
Juan nova rezervna valuta?
Prekogranična trgovina u juanima dostigla je 2013 746 milijardi dolara, što je godišnji rast od impresivnih 57,5%. Taj iznos već predstavlja 2,5% ukupne svetske trgovine. Trenutno, juan je peta najkorišćenija valuta u svetu, iza dolara, evra britanske funte i japanskog jena. I direktne investicije plasirane u juanima povećane su skoro dvostruko tokom 2013. Juan je na putu da za pet godina postane treća međunarodna valuta, posle američkog dolara i evra, pod uslovom da Kina bude ubrzala njegovu promociju. Budući da se Kina zalaže za stvaranje nove globalne valute koja bi na kraju zamenila dolar, verovatno da će put ka tom cilju ići preko internacionalizacije juana. S tim je, svakako, povezana i pretnja američkog kongresa zbog ‘'manipulacija valutom'', odnosno destimulativnog kursa za uvoz. Ipak, pred Svetskom trgovinskom organizacijom to formalno nije prekršaj (a Kina bi na eventualne sankcije SAD verovatno odgovorila ciljanim retorzivnim merama).
Trenutno čak oko 500 milijardi dolara (polovina gotovog novca ili keša SAD) je van SAD. Veliki deo toga novca služi za šverc, kriminal, ali je držanje dolara i način da ljudi u siromašnim zemljama štede u nečemu što je sigurno („slamarice"). Interesantno je da je trećina od 900 milijardi evra keš u banknotama od 500 evra koje su najpodesnije za falsifikovanje. Kada Somalski pirati ili belosvetski gangsteri budu plaćali u juanima a ne dolarima ili evrima to će biti znak da je ekonomska moć skliznula ka Kini.
Juan bi mogao da postane svetska valuta, ali ne brzo. Uloga dolara, u kome je i dalje tri petine globalnih deviznih rezervi, je svakako u opasnosti. Poznati svetski ekonomista Eichengreen tvrdi da bi juan mogao postati vodeće globalna valuta oko 2020. Status rezervne valute zavisi od veličine ekonomije (druga na svetu), izvoza (1. mesto) i neto strane imovine. Kina već ima neto imovinu u inostranstvu od 1800 milijardi dolara (kineske devizne rezerve čine nešto više od trećine ukupnih svetskih rezervi). Po izveštaju BIS (2013) iz septembra 2013 juan je dostigao 1,1% svih ‘foreign-exchange' transakcija i 9. mesto u svetu (dolar drži 43,5% transakcija). U maju 2013. 47 zemalјa je obračunavalo više od 10% plaćanja sa Hong Kongom ili Kinom u juanima, a posebno je snažno korišćenje kineske valute za transakcije sa J. Korejom, Tajvanom, Singapurom, Filipinima, Francuskom, UAE i Britanijom (EIU, 2013).
Osnovno ograničenje za internacionalizaciju juana je kontrola kapitala. Kina je započela proces liberalizacije kapitalnog računa od 1996, a preostala je uglavnom kontrola kretanja kratkoročnog kapitala. Za potpunu konvertibilnost potrebna je makroekonomska stabilnost, smanjivanje finansijskog leveridža, fleksibilnija struktura kamatnih stopa, minimizirati intervencije na deviznom tržištu. Zbog još uvek visokih rizika kineska vlada će održati postepeni pristup u pogledu liberalizacije kapitalnog računa (Yongding, 2014).
Ipak, malo je verovatno da će juan zauzeti mesto dolara, ali je izvesno da će udeo ove valute u globalnim tokovima ubrzano rasti i da će verovatno dovesti do značajnijeg smanjenja internacionalne uloge američke monete. Globalni finansijski sistem se svakako kreće ka sve više multi-valutnom sistemu. Ipak, dolazeće promene ne znače da će dolar potpuno izgubiti međunarodni status, već će američka valuta postati samo „jedna od nekoliko valuta koje će deliti međunarodnu ulogu"( Eichengreen, 2011).
U svakom slučaju, Kina gradi novi finansijsko-bankarski sistem; ulaže u njega svoja sredstva u juanima i apeluje na svoje partnere da čine isto to. Tako se stvara alternativa sistemu koji počiva na američkom dolaru. Usporavanje kineske privrede neće uticati na stabilnost kineske valute, te neće biti rizika prilikom direktnih operacija razmene s drugim valutama. Još jednu garanciju stabilnosti kursa razmene juana predstavlјaju zlatne i valutne rezerve Kine u vrednosti od skoro četiri hiljade milijardi dolara. Ono što jeste rizik, mnogo veći nego prelazak sa agrarnog na industrijsko društvo 80-ih, je puna konvertibilnosti kineske monete, i to je izvesno sledeći veliki korak, koji ima velike šanse za uspeh posle koga bi se našli u multilateralnom globalnom monetarnom sistemu.