- Je l' imamo net u apartmanu?
- Aha. S kajmakom:)
Naš život je jedna neprekidna linija obaveza koje izvršavamo disciplinovano kao vojnici. Uveče brifing ko, gde i kada ide, vozi, vraća, kuva, nabavlja, uči...odlazak na posao i u školu se ni ne računa. Društveno-politički rad (ko se zaljubio, ko razbio glavu, koga muči kriza srednjih godina, koga treba voditi kod lekara, kome nabaviti lekove, kad se vraća Šešelj), pa povečerje. Ujutro gimnastika (kad bi se zezali:), umivanje, zubići, oblačenje, pakovanje užine i onda marš dok ne podobijamo žuljeve. Kulturni rad spadne na film s torenta i odlazak na dečji rođendan ili slavu. Dobro je kad su gubici minimalni, vojska malo rasturena, ali na broju.
Ipak, ponekad dobijemo odsustvo i odemo u prirodu.
Pre nego krenem o Zlatiboru, Tari, Sirogojnu i vodopadu, morate da razumete koliko ja ne volim prirodu! To bauljanje po šumama i gorama meni je zanimljivo koliko i čačkanje nosa. Ali ostatak Cvetkovića poseduje neke šumsko-partizanske-žakkustoovske gene i ja šta ću...nađem apartman, napravim ratni plan, obeležim kote, uočim gde je mahovina i naredim polazak. Sunčani novembar (?) je idealan za trasiranje Zlatibora i Tare. Nema mnogo ljudi, nema budva džidža bidža, narodnjaci na minimumu, cene blago u padu, a prokleta jesenja priroda na vrhuncu slave. Više puta sam uhvatila sebe kako uzvikujem - Njao, što je ovo lepo! Malo zeleno, pa žuto, pa riđe, pa crveno, pa kućica usred ničega, pa ovčica, pa krava, pa noj! (pored restorana Zlatiborski pastuv ima mali zoovrt sa zecovima, ponijima, mačićima i vrlo veselim nojem koji stalno maše krilima i šepuri se:) Ujutru se napucate kajmakom, pršutom, uštipcima i domaćim kiselim mlekom iz glinenih posudica, uključite Gorilaz i pravac Mokra Gora i Mećavnik (Cvex: Vidi, šarganorepica!) Ni reč o Kusturici neću, ali Drvengrad je nestvarno mesto. Ok, jeste to miš maš svega i svačega, od lažnog etna, preko ulice Mome Kapora do Dijega Maradone, ali...tu si negde nebu pod oblake, među drvenim kućicama oslikanim Van Gogovim reprodukcijama, ponekom mačkom, knjižara, bazen, bioskop, skulpture...lepota je, u stvari, u detaljima. Ko hoće da gleda. Pa volj ti Matija Bećković, volj Džim Džarmuš. Kafa na terasi Proklete avlije - zen prvi. Plan je bio da nastavimo put Višegrada, ali smo zaboravili dečje pasoše (naravno da sam ponela grickalicu, inhalator i karte za uno:), pa je alternativni pravac bila Tara i neka staza zdravlja kod hotela Omorika. Otvorim se i kupim dve teglice slatka od šumskih jagodica i borovnica i udubim u značenje onih stihova:
Šetali smo pored bistre vode
mirisali na šumske jagode
i gde god bi zagrljeni seli
jedno drugom u ljubav se kleli...
Uputstvo za mrzitelje trekinga: pazi, sve što ideš nizbrdo jednom će biti uzbrdo i dušu ćeš da ispustiš! Tu je već vreme za ručak: ne propustite jagnjetinu i jagnjeće sarmice kod Baja iz Mačkata! Neki lažni drveni polu dvorac, polu crkva, ali klopa je vrhunska i deca trče po poljančetu. Zen drugi. Pored BajA ima i PegO, al' to je baš kafančina s kamiondžijama. Po centru Zlatibora smo hodili samo po mraku, kao vampiri (što i nije bilo teško jer u novembru mrak padne u pola pet) i to se ispostavilo kao dobitna kombinacija. Penjanje na Spomenik, šetnja po jezeru, kolači u Feniksu, automobilčići kod autobuske...manje te boli kad te pljačkaju noću:) Drugi dan je sinak insistirao da se ide na Tornik jer na bilbordima piše da ima mini golf, i drveni bob, i neki tjubing, a kako to da se ne vidi?! Mislim ima, al' ne radi. I šta ćemo, kud ćemo, da se penjemo na vrh ski staze, logično. I to onim najstrmijim usponom. Mi matori smo došli do pola, on je krenuo da kuka da ga bole listovi, a meni je počelo da se manta, te maloletna deca iskoristiše taj trenutak roditeljskog rasula i krenuše sami na vrh. Sledeći put smo ih videli nekih 40 minuta kasnije kad su se spustili nekom dužom stazom, jer je sekica procenila da je tako bolje i manje strmo. Drugi roditelji su svoju decu nosili na krkače uzbrdo, mi smo naše Ivicu i Maricu poslali same da osvajaju vrh Tornika (ona: Otkrila sam planinarenje za mene - da me helikopterom spuste na vrh, a onda da se spuštam. Po kamenju). Divan primer odgovornog roditeljstva. O kome smo napisali i nadahnut sastav iz srpskog na temu - Događaj koji ću dugo pamtiti - tradicija mora da se ispoštuje. Išli smo još i u etno selo Sirogojno (od čaja u kafani vidiš Dokove entitete:) i na vodopad u Gostilju (zen treći), a na povratku malo svratili u Ovčar Banju, gde pored 10 manastira (u koje nismo išli) imaš i fensi bazen, poslastičarnicu i bilijar (koji smo igrali:)
Zaboravite rupe na putu, blokade, skupoću (tj. naše siromaštvo) i smorene ljude.
Srbija je, brale, mnogo lepa zemlja.
Sa zenom il' bez njega.