Da opozicija ne bi bila potpuno mrtvo more, postarao se ove nedelje Čedomir Jovanović. Rekao bih da je on potajno čitao moje tekstove u Našim novinama jerbo su nam se politički stavovi usaglasili. Ako nije čitao već je do iznetog stava došao vlastitim misaonim procesom, tim bolje po njega i po opoziciju nenaviklu da misli svojom glavom.
Uzmimo na primer DS. Trenutna Pajtićeva posvećenost održanju vlasti u Vojvodini praktično znači odlaganje njegovog odlaska u političku penziju i spas od svilenog gajtana koji demokrate čuvaju za svakog svog predsednika koji im ne donese ono što sami, svojim sposobnostima, ne mogu da postignu. No, tu je Pajtićevu neprisutnost u stranci iskoristio Zoran Živković, koji se u Skupštini nametnuo kao realni šef poslaničke grupe, čime je praktično hakerisao DS i pretvorio ga u udruženje građana po meri svojih mentalnih sposobnosti.
Za to vreme, Čeda je najzad rešio da razmišlja svojom glavom, pa je kao čovek koji nije nimalo glup došao do ispravnog zaključka i sada ulazi u sukob sa kolektivnim živkovićizmom i to ovih dana plaća prolaskom kroz toplog zeca "pravovernika" izgubljenih u pitanju: "Kako biti opozicija, a ne biti protiv vlasti?"
Svi oni tačno znaju Čedine motive. "Čim nije protiv Vlade - zinulo mu dupe za vlast", kažu stručnjaci sa Tvitera. Čitajući to, čovek se zapita šta je motiv za bavljenje politikom ostalih opozicionara. Možda altruizam, humanizam, renesansa? Želja da se doprinese borbi protiv globalnog zagrevanja? Pretpostavljam da je Čeda u svojoj analizi aktuelnog političkog trenutka krenuo od činjenice da postoji mnoštvo razloga da se čovek ljuti na Vučića i kritikuje ga. I neinteligentniji čovek od Jovanovića lako može da nabroji sijaset zamerki aktuelnom premijeru, od njegovih kadrovskih rešenja do onoga što kolokvijalno zovemo "cenzurom medija".
Međutim, suštinski problem glasi: ako si protiv Vučića, ti si, hteo to ili ne, pristalica najrealnije sledeće vlasti koja bi neminovno bila antievropska, nacionalistička, izolacionistička i progubernijska.
Ovo je logički problem za koji još nisam čuo smisleno rešenje od strane bilo koga iz hora koji rida nad svakim Vučićevim potezom, pogotovo onim koji bi učinio i bilo koji "demokratski" premijer pod uslovom da je normalan. Ko sve horski vrišti na Čedu?
Oni koji su do juče bili u Vladi dok ih Vučić nije izbacio (tj. dok nisu sami dali ostavku čuvši da će biti izbačeni).
Oni koji su se s rezervnog položaja spremali da u Vučićevu vladu uđu još sredinom 2012. i u tom cilju promenili predsednika stranke.
Oni koji u Skupštini sede bez legitimiteta, tj. mimo želje birača, pa im je svaka vrsta buke dobrodošla za malo besplatne reklame.
Oni koji su protiv svake vlade, naročito one koja radi upravo ono što oni zagovaraju, jerbo se time ukida razlog za njihovo postojanje na poziciji dežurnih javnih moralista.
Svi oni što razmišljaju kolektivnom glavom, oni što misle da se u grupi inteligencija sabira i da se argumenti pojačavaju ako se urlanje začini uvredama.
U trenutku kad prestane da živi u udobnoj zavetrini mediokritetskog mišljenja i inercije kolektivne svesti, političar postane lider, pod uslovom da politički preživi agresiju kolektivne tuposti. I, naravno, populizma, koji se podjednako prima na svakom polu Srbije, što samo dokazuje koliko je politička podela na levo i desno postala besmislena. (Dok ovo pišem, neko na TV citira izjavu simbola desnice Šešelja da je uvek bio i ostao - marksista!) Zato bih ja išao i korak dalje, dovodeći u pitanje i tradicionalni koncept "vlast - opozicija" jer on ne daje rešenja za naše aktuelne probleme.
Danas postoje samo dve mogućnosti našeg izbora. Da li podržati Vučića, koji je, sviđalo se to nekome ili ne, među relevantnim faktorima jedini nastavljač ideje petoktobarske Srbije, ili Šešelja, stožernu paradigmu antievropeizma i političku individuu koja po povratku u Srbiju hrabro odabere za svoje prve žrtve pokojnu Mariju Crnobori i pokojnog premijera Đinđića?
Ovo je ipak dilema pred kojom pristojan i odgovoran čovek nema pravo na grešku.
Objavljeno u Našim Novinama 22.11. 2014.