Kompozicija o Novom Sadu u tri ruke
Zato što živimo i volimo isti grad.
Zato što je između nas tri po deset godina razlike koje ne čine generacijski jaz, ali naša sećanja ređaju po redu koji ne ume jedan čovek.
I zato što je Gordanac to nedavno predložila, onako, kroz neki komentar, pa reko, ajd da to i uradimo.
Gordanac: Roditi se i odrasti u Novom Sadu značilo je hoditi putem „žute kocke novosadske". Ta sjajna, nezaboravna žuta klinker opeka kojom su bile popločane novosadske ulice, činile su da se osećaš kao da stalno ideš ka „čarobnjaku iz Oza" koji te negde čeka, i koji je onaj pravi „My Wizard", zbog kojeg je slučajnost htela da se rodim u gradu „žute kocke". Magija linija kojom su spajane na našim ulicama jasno su pokazivale koliko je red dobar, skladan, potreban. Na kiši su blistale, zimi bile klizave i opasne i - imale su zvuk. Ko je jednom vozio bicikl po njima znaće o čemu pričam. Ponekad mi se čini i da je „lakoća nereda" počela kad smo počeli da (znam, znam, nužno i neophodno!) sklanjamo „žutu kocku" i zamenjujemo je običnim asfaltom. Jednom sam našla jednu „klinkerušu" pored Dunava, slučajno, i uradila sam jedino što se sme raditi sa njom - poklonila sam je.
Vlasta: Moje su detinje sedamdesete bile ušuškane u dedin gunj, pionirsku maramu, kukuruz na čardaku i tatino krilo dok sedim na velikom motoru ispred njega. Bezbrigu. U bašti smo imali pušnicu u kojoj su visile šunke i kobasice, svinjac, kokošinjce, golubove. Moja ulica je dugo bila neasfaltirana, a takva je ostala čak i kada su isušivali močvaru da na njeno mesto postave Limane. Nedavno sam gledala na televiziji onaj film o Mariji i Bobi, prvi deo, kada nju pošalju kod tetke u Novi Sad, a on je nađe pa krene za njom. Dok Bobin bus prolazi ispod Tvrđave, vidi se panorama grada. Na jednom kraju keja, tamo desno gde je stajao Žeželjev most, idu jedna kola, a sledeća nailaze tek tamo levo na keju, kod Filozofskog. I pamtim još dudove, da nismo zaključavali kapiju i da se o jednom ubistvu - okršaju Gage i policajaca - pričalo godinama.
Jelena: Osamdesete. Magla. Ili pre blještava izmaglica. U pozadini se naziru usporene slike, ubrzanog dečijeg života i smeh. Mnogo smeha. Svako veče gledamo vesti. Jedan televizor ima ton, a drugi sliku. I uvek na kraju kažu „Vreme će u Beogradu i okolini biti..." Pitam mamu: „Jesmo mi okolina?" Mama kaže da jesmo. Dakle, što se mene tiče, ja nisam kao dete živela u Novom Sadu, nego u nekom gradu koji se zove Okolina.Ujutro krenem na balet, u onu zgradu pored Sinagoge, u koju i danas volim da svratim da pomirišim detinjstvo, a pre toga svratim u Nork da kupim nec za kosu. A posle nazad, most, škola, Dečije selo... I Dunav, uvek Dunav.
Gordanac: Proleće i jesen u Novom Sadu 1987. je moje vreme istovremene velike sreće i velike nesreće. Obično se to ljudima dešava jedno po jedno, ali meni se desilo u isto vreme. I ne pamtim nesreću jače i više, ali je spominjem zato što smo je podelili - svi. A sreća je ostala samo meni. Neće mi niko verovati, ja bih više volela da je bilo obrnuto, ali - nije. Videla sam tada da će mi se u krvi, nesreći, razaranjima i ogromnoj patnji raspasti svet koji sam do tada poznavala, da je odlučeno da bude rata, da se spuste crne, blatnjave, krvave zavese na taj jedan jedini red u budućim čitankama koji će nas opisivati i kojem ćemo svi zajedno pripadati. Dobro, rekoh, ne dam vam sve to bez borbe, bez otpora, bez protesta. Čuo me je jedan kojeg sam srela 1990. i tako su moje novosadske devedesete obeležene privilegijom da podelim nadu, volju, strategije, viziju, ljudskost u vremenima kad je to bila retkost. Gledala sam moj grad koji se menja, siromaši, postaje siv na mestima gde je nekada bilo šarenilo dobrih boja. I opet - ne dam Novi Sad, rekoh. „Nada je gora svodilja od smrti" šaptao mi je pesnik, a drugi iz mene mu odgovarao: „Nesrećni su moja braća".
Vlasta: Moje dvadesete u Novom Sadu devedesetih, prevodim na jedan događaj. Radila sam u jednom od kafiću u kojima su tih dana bradati dobrovoljci sa hrvatskog ratišta maltretirali bezbrade dečake. To veče sam bila sama i kada je čudni gost ušao nisam ga odmah prepoznala, maskirao se u običnog mladića u gornjaku. Igrao je poker aparat dok mu ovaj nije pojeo sam novac, pa je onda počeo mene da maltretira da mu otključam aparat, a on će mi već platiti kada dobije na pokeru. Ne može. "Molim!? Šta si rekla?? Rekla sam, brate, ne može, ne radim ja ovde za tvoj poker. "Šta si rekla??!? U, mamicu ti tvoju..., pa jel mi tamo ginemo u Slavoniji da nas vi ovde malterirate? Dolazi ovamo? Poljubi ovo! Ja pod pritiskom njegove šake spustim glavu i na šanku vidim neku glinenu ploču sa četiri S, prošaranu ruževima raznih boja. E, neću! Tu je već izvadio pištolj i naslonio mi na slepoočnicu. "Jooooj...li ti mamicu.....kako se zoveš?" Vlastimira. "Kakvo ti je to ime?" Sram te bilo! Ti mene teraš da ljubim ovo, a ti ne znaš ko je bio Vlastimir u srpskoj istoriji? U tom trenutku on vidi preko policijska kola, šmugne, ode u jednu kafanu i nakon pet minuta ubije čoveka bez razloga istim onim pištoljem.
Jelena: Devedesete. Magla. Prava magla. Teška i gusta. U pozadini se naziru ljudi koji nervozno trče. Pored mene u klupi sedi devojčica, tek stigla iz Vukovara. Nastavnica joj govori: Zašto si ti sada otišla iz Vukovara, pa tamo je sada najzanimljvije? Tog dana počinjem da vičem i do danas ne prestajem. Okupljamo se kod jedne druge devojčice, koja je stalno sama u stanu. Ispred dragstora ili ispred Atrijuma, gde jedni stoje sa kesama, a drugi sa flašama, vraćamo se onoga dana kada se mama usamljene devojčice vratila iz Vukovara, Borova ili ko zna odakle. U maskirnom odelu, puminim patikama i ranama na ustima. Ukoliko zanemarimo moždane ćelije bespotrebno izgubljene i donje stomake bespotrebno bolesne, što zbog fizičke, što zbog psihičke odsutnosti odraslih, nije nama bilo loše.
Gordanac: Oni koji me znaju špotaju se sa mojom rečenicom „ničeg se ne bojim osim da se nebo sruši". A onda se u Nova Sadu, marta 1999. to i dogodilo. Nebo nam se srušilo na glave. I srušilo nam mostove. Mogu da oprostim, ne mogu da im zaboravim. Odbili smo da živimo u podrumu, odbili smo da menjamo način života, tri puta su nam polupali sve prozore, naš stan je na Dunavu, za bombe na idealnoj sredokraći između rafinerije, mostova i bivše televizije. I svaki put smo ih pendžetirali. Kazali su mi da nisam normalna, da stavim najlone „kao sav normalan svet", a ne da zastakljujemo kad će oni ponovo da lupaju. U Nova Sadu se živi iza staklenih prozora i kibic-fenstera, kažem, a ne iza najlona. To leto, posle bombi, pamtim po neopisivo snažnoj grmljavini zbog koje su me deca upitno pogledavala, a ja odogovarala „nesebrigajte, to je bački grom, običan, dobar...".A još kasnije sam došla u priliku da pitam „gde treba" da li mogu da upoznam pilota koji mi je srušio varadinski, onako, da malo popričamo, kao ljudi. Ali, to je sasvim druga priča.
Vlasta: Neću zaboraviti jutro kada sam biciklom otišla da vidim srušeni Petrovaradinski most. Nisam verovala da bih mogla plakati za betonom i željezom, ali jesam. Oko mene je stajalo desetine drugih i činilo isto. Slušali smo tri meseca svakodnevno kako u bolu ropti naš grad. Osećala sam se kao da su nekom meni dragom polako otsecali noge, i ostavili ga na malom prostoru okruženom šancem punim blata i vode. Kod kuće smo imali amatersku radio stanicu i moj ondašnji momak, koji se u strahu od mobilizacije uselio kod mene i zauvek ostao, javljao mi je u nedeljnik "Nezavisni" da li je čisto nebo, da li su avioni krenuli iz Avijana, Mađarske ili Hrvatske, kuda su se uputili i koliko još imamo vremena, te bih ja brzo na bicikli da požurim na ručak. Devedeset deveta su devedesete.
Jelena: Maj devedeset i devete. Mrak. Nikada neću zaboraviti crni dim iznad Novog Sada, koji se video još od Zrenjanina. Noći provodimo na tribinama FK Veternik. Pogled puca ravno prema televiziji i onom novom mostu, levo je Majevica, a još levlje rafinerija. One noći krajem rata, koje se Novosađani jako dobro sećaju, kada smo svi pomislili „e sad je kraj", rafinerija kao da je bila u Veterniku, a muk na tribinama prekinut je rečima: „Jel osetiš kako ti nešto prelazi preko lica?". Kasnije te noći idemo u još jedan nemiran i neizvestan san, kroz mrkli mrak, nas tri ratna druga, biciklo, i gajba sa praznim pivskim flašama. Odjednom neke jake lampe uperene u nas i veoma glasno, pandursko pitanje: „Što vi pijete pivo dok ljudi ginu?" Kažem: „Pa bolje da pijem pivo nego bensedine. Moram nešto da pijem, isfrustrirana sam." „Isfru... Šta..? Aj ćuti tamo." I odvedoše mi prijatelja u miliciju. I nazvaše mu oca usred noći i izrekoše laž: „Našli smo vam sina mrtvog pijanog." Da su nazvali mog oca te noći, dobio bi sasvim sigurno infarkt, odmah posle „zovemo iz milicije". Nije to lep Novi Sad. Niko ne treba da zna takav Novi Sad.
Gordanac: Danas gledam moj grad kako istim onim duhom kojim je 1694, pa 1748. prvi put pomenut svojim imenom, blagonaklono i strpljivo pokazuje ponovo i još jednom svima koji to ne znaju, da je red dobar, da je uljuđenost neophodna, da je „živeti po novosadski" neizbežno čak i kad činiš sve da ga naružiš, uvrediš, isprljaš, osramotiš, „izneseš na loš glas" bilo čime, nehotice ili hotimice. Istim onim duhom koji je svedočio mnogim razaranjima i obnavljanjima i kojim nas (ponekad i od nas samih) čuvaju svi oni koji su pre nas živeli u Nova Sadu. Veselje je dobrovoljno prihvatiti obavezu čuvanja tog novosadskog duha, te šarolike lepote potpuno različitih ljudi koji su sa raznih (svih) strana sveta došli na levu obalu Dunava, zastali, pogledali, videli, pa kazali „ju, što je ovde lepo!". Ja sam beskrajno zahvalna slučajnosti kojom sam rođena baš ovde, u najlepšem od svih gradova sveta.
Vlasta: Volim i ja svoj grad, ali ne volim mnoge u njemu. Kradu Ga, kradu Nam Ga, i kradu Nas u Njemu. Neka im se osuše ruke da ne mogu da preplivaju šanac. I menjaju ga kao što se ove cure danas kvarcaju i pumpaju botoksom, pa izgledaju otečeno kao čovečije ribice. Pa ipak, kada krenem bulevarom Cara Lazara prema keju, kada za vreme EXIT-a gledam preko, i kada se vozimo čamcem i vidim Lenu kako mulja među prstima Dunav koji juri ispod nas dok šibamo Tomos četvorkom, shvatam da ja ne želim da ona sočno prigrli život u nekom gradu, osim ako ako to ne želi iz nekih drugih razloga, a ne zato što više ne raspoznaje svoj grad. Moj grad. Sve neskromno mislim, dok sam tu, i on je bolji.
Jelena: Godina 2008. Mnogo je svetlosti ovde u pećini. Uglavnom uživam u toplim zracima koji dopiru sa svih strana... Nadam se da ću uskoro da izađem na površinu Zemlje. I danas se vesti završavaju istim rečima, ali sada živim u Novom Sadu.
Sve ostalo sam vam još onomad ispričala.