Uobičajena motociklistička solo tura krivuda po teškoj zabiti rasprostrtoj izmedju dve savezne države, Kolorada i Vajominga. Puteve biram grčevito se držeći kraja leta i izbegavajući početak jeseni.
I tako se obrem u Walden-u, prestonici svih vukojebina, raspukloj varošici koju malobrojni žitelji nikako drugačije nisu mogli da učine značajnom do da na ulazu napišu: "Walden: The U.S. Capitol of Moose Viewing". Od losova naravno nema ni traga, verovatno su odleteli na jug, a na raskrsnici izmedju Zaboravljenog i Sporednog puta, nakrivila se usamljena benzinska pumpa, marke Konoko.
Moja ljuta mašina stoji parkirana u ladovini nakon tankovanja. Oslonjen na nju, u nedoumici proučavam mapu i pitam se gde sam to sad ponovo skrenuo levo od Albukerkija. Kad, tik uz mene, uparkirava se beli ševrolet tipa "Gangsta", sveže namazan debelim slojem farbe, i naravno, sa mračnim staklima.
Dok razmišljam otkud, bre, sad ovde gangsteri, usred ničega, i da'l treba da vatam prerijsku maglu, otvaraju se vrata, i na nemalo iznenadjenje iz ševija iskaču četvorica sasvim veselih momaka, pajz' sad: Arapa! U šorcevima i japankama doduše, ali sa prepoznatljivim maramama oko glava, najverovatnije Jordanci, Sirijci, ili možda Saudijci. Jedan zauzima stražarsko mesto pored vozila, drugi kreće odlučnim korakom ka prodavnici na pumpi, treći se maša creva na kompresoru za vazduh. A vozač se direktno obrati meni, nakon što zamalo nije pao preko mog motocikla izlazeći iz automobila. Malo sam ga bolje razumeo kad sam izvadio tampone iz ušiju. Čovek pita: da li se pumpanje vazduha u gume plaća i pokazuje na kolegu sa crevom koji čeka dozvolu da se baci na posao.
Reko', brate, ne znam, ni ja nisam odavde, mislim da je za dž, jer nema automat, al' aj' pitaj tamo šefa na pumpi. Ništa, odu on i stražar da pitaju, a ja ostadoh sam sa momkom koji je samoinicijativno uzeo da barata crevima. Snimim, onako, krajičkom oka, da napumpa malo, pa onda krene, kao sumanut, da udara šakama po gumi. Pa da ispušta vazduh i opet da pumpa. Sine mi u čemu je problem, iz torbice izvadim mali priručni manometar i preko ramena mu ga munem u ruke. Osmeh najiskrenije zahvalnosti - od uveta do uveta.
Sačekam da dečko završi posao, u to iz radnje izlaze ona trojica, teško natovarena ogromnim kesama čipsa i konzervama sode i red bula. Snime situaciju kod kolege usrećenog manometrom, i kad mi je vratio spravu, oforme red da mi se zahvale.
Rekoh, nema, bre, problema, i drugi put, mis'im, kolege smo, vozači, i sve.
Nakon toga se rastajemo, i oni odlaze dalje Zaboravljenim, a ja Sporednim putem, koji oba iz Walden-a vode, pa, bogte pita gde.
Posvećeno Blogiju, koji me je podsetio na ovu davno napisanu pričicu. I Snežani Radojčić koja nas je pustila da se prepiremo na njenom blogu. I dobrom Duhu putovanja koji čuva nas što volimo sami da krstarimo zabačenim krajevima.